Plastične boce koriste se za pakiranje najrazličitijih stvari, od sokova do bezalkoholnih pića, i imaju sveprisutnu ulogu u životima mnogih potrošača, zajedno s drugim plastičnim proizvodima. Uz rastuću svijest o ekološkim problemima koji okružuju plastiku, mnogi su se ljudi zainteresirali za životni ciklus plastičnih proizvoda, od proizvodnje do konačnog odlaganja na odlagalištu ili u pogon za recikliranje. Svjesnost procesa koji stoji iza proizvodnje plastike može potaknuti potrošače da pažljivije razmisle o tome kako koriste i odlažu takvu plastiku. Budući da su plastične boce vrlo vidljiv oblik upotrebe plastike, one su laka meta za aktivizam i edukaciju.
Životni ciklus plastične boce očito počinje stvaranjem plastike koja se koristi za njenu izradu. Velika većina boca proizvedena je od nafte, od kojih neke potječu iz naslaga starih čak tri milijarde godina. Neki proizvođači koriste bioplastiku napravljenu od biljnih materijala za izradu svojih boca, zbog brige za okoliš.
U slučaju boce napravljene od nafte, ulje se mora ekstrahirati prije otpreme u pogon za preradu, a zatim destilirati kako bi se odvojili različiti ugljikovodici koje sadrži. Vađenje nafte obavlja se u cijelom svijetu na raznim lokacijama i ima niz utjecaja na okoliš. U područjima gdje se nafta buši s morskog dna, na primjer, izlijevanje nafte je uobičajeno, a regije poput Bliskog istoka poznate su po požarima nafte koji jako zagađuju, uzrokovanim namjernim ili slučajnim izgaranjem naftnih polja. U nekim je zemljama vađenje nafte također povezano s brojnim društvenim pitanjima. Nigerija, na primjer, ima naftnu industriju koja je poznata po problemima; naftni radnici često su slabo plaćeni i izloženi vrlo opasnim uvjetima, a periodični razorni požari duž naftovoda nisu neuobičajeni.
Nakon što je nafta izvađena, obično se premješta u kontejnerske tankere za otpremu u rafinerijske pogone. U rafineriji, ulje se može podvrgnuti raznim procesima destilacije, kao što je frakcijska destilacija, gdje se sirova nafta zagrijava, uzrokujući odvajanje njenih različitih komponenti tako da rafinerija može proizvoditi plin, loživo ulje, plastiku i razne ostalih proizvoda. Sirova nafta se također može “puknuti” kemijskim katalizatorima kako bi se generirali ugljikovodični lanci željene duljine; ova praksa je uobičajena, jer potražnja za raznim naftnim derivatima stalno varira, a krekiranje osigurava da se nafta koristi iznimno učinkovito i ostvaruje maksimalnu moguću dobit.
Većina plastičnih boca izrađena je od polietilen tereftalata (PET) plastike, a gotovo sve boce za vodu dolaze od djevičanske plastike; procjenjuje se da 30% svjetskog PET-a ide u ove boce. Plastika se proizvodi miješanjem ugljikovodika ekstrahiranih iz sirove nafte s kemijskim katalizatorima, pokrećući polimerizaciju. Zatim, proizvođači proizvode plastične kuglice, koje se rastapaju u “predforme”, koje izgledaju kao male epruvete; predoblike se, zauzvrat, mogu zagrijati, uzrokujući njihovo širenje i pretvaranje u konvencionalne boce za vodu. Tvrtke za punjenje obično naručuju predoblike, proširujući boce vode u vlastitim pogonima prema potrebi.
Boce za vodu proizvedene od bioplastike izrađene su od biljnih materijala koji se obrađuju u polimere. Vjeruje se da je bioplastika bolja za okoliš jer ne zahtijeva vađenje i rukovanje sirovom naftom, neobnovljivim resursom, a tvrtke koje je proizvode često pokušavaju koristiti najbolje moguće ekološke prakse. Nadalje, bioplastika se brzo razgrađuje; životni ciklus plastične boce izrađene od bioplastike iznimno je kratak. Zapravo, neke boce napravljene od bioplastike čak će se početi deformirati i curiti ako se predugo drže na polici.
Međutim, bioplastika nije bez ekoloških problema. Za proizvodnju takve plastike potrebno je posvetiti velike površine poljoprivrednog zemljišta proizvodnji usjeva za plastiku, a ne za hranu, a ti usjevi jedu veliku količinu vode, goriva i drugih resursa. Bioplastika se također mora proizvoditi uz pomoć raznih kemikalija i, kao i obična plastika, zahtijeva dostavu do krajnjeg odredišta, trošeći više goriva na putu. Budući da su dizajnirani da budu jednokratni, a da su i dalje relativno ekološki prihvatljivi, neki aktivisti strahuju da bi također mogli odvratiti potrošače od ekološki prihvatljivijih izbora, poput staklenih i metalnih posuda za višekratnu upotrebu.
Ovisno o veličini punionice, tvrtka će naručiti predforme i koristiti ih prema potrebi ili će naručiti plastične boce koje su spremne za uporabu. Boce se moraju sterilizirati kako bi bile sigurne za piće, a zatim se pune, zatvaraju, etiketiraju, pakiraju u kutije i pripremaju za otpremu. U ovoj fazi životnog ciklusa, boca bi mogla završiti na bilo kojem broju mjesta, od kampa za pomoć izbjeglicama do police u vrhunskom supermarketu.
Jedna izrazita prednost plastičnih boca, u očima proizvođača, je ta što su iznimno čvrste, što olakšava transport pića u plastičnim nego staklenim, kartonskim, metalnim i drugim spremnicima. Ove su boce također iznimno lagane, a proizvođači neprestano smišljaju nove načine korištenja manje plastike u svojim spremnicima kako bi smanjili troškove proizvodnje i dostave. Dostava materijala od laganih materijala također je dobra za okoliš jer smanjuje troškove goriva.
Nakon što PET plastična boca završi u rukama krajnjeg potrošača, ima tri moguće sudbine nakon što se njezin sadržaj potroši: može se ponovno upotrijebiti, reciklirati ili baciti. Unatoč činjenici da je većina boca izrađena od PET plastike i da se ova plastika vrlo lako reciklira, stope recikliranja ovih boca su zapravo vrlo niske, globalno. Bilo gdje između 15-35% plastičnih boca dospijeva u pogone za recikliranje, ovisno o regiji, a ostatak završava na odlagalištima otpada ili kao smeće. Neke su zemlje pokušale riješiti nisku stopu recikliranja poticajima, ali budući da su jeftini i lako dostupni, mnogi od tih programa nisu uspjeli.
Mnogi ljudi vjeruju da je ponovna uporaba, nakon čega slijedi recikliranje, najbolja upotreba plastične boce. PET plastika se može ponovno upotrijebiti, iako bi ljudi trebali izbjegavati da je koriste kako bi sadržavali vruće ili korozivne materijale i trebali bi pažljivo oprati takve boce. Ove boce mogu biti vrlo gostoljubive za bakterije, što može uzrokovati zdravstveni rizik za ljude koji piju iz njih. Nakon što je boca ponovno korištena što je više puta moguće, idealno bi je bilo reciklirati.
U recikliranju se plastične boce usitnjavaju u čips koji se potom sterilizira i prodaje tvrtkama koje proizvode proizvode od reciklirane plastike. Ova faza u životnom ciklusu može postati vrlo zanimljiva, jer se ovi plastični čipovi mogu koristiti za sve, od pokrivača od flisa do umjetne građe. Mnogi proizvodi izrađeni od reciklirane plastike jasno ukazuju na to, za potrošače koji bi radije promovirali korištenje reciklirane, a ne djevičanske plastike.
Kada plastična boca uđe na odlagalište, može proći stotine godina da se raspadne i može imati dubok utjecaj na okoliš. Put do odlagališta često je prilično dug, jer su boce vrlo čest oblik otpada diljem svijeta, zbog čega su potrebni volonteri ili vladine agencije da prikupljaju takve boce i odvoze ih u pogon za recikliranje ili druge oblike odlaganja. Kako plastične boce propadaju, one zauzimaju dragocjeni prostor na odlagalištu, a neke ispuštaju štetne kemikalije u zemlju, potencijalno zagađujući tlo i vodu.
Budući da su odlagališta toliko zbijena, neki znanstvenici su zabrinuti da bi stopa propadanja na odlagalištima mogla biti čak i sporija nego što se prije pretpostavljalo, budući da uvjeti nisu optimalni za razgradnju. Odlagališta otpada općenito predstavljaju ozbiljan problem u mnogim dijelovima svijeta, jer sadrže široku mješavinu predmeta koji bi se potencijalno mogli reciklirati, uključujući plemenite metale, zajedno s potencijalno opasnim i otrovnim proizvodima. Plastične boce zauzimaju alarmantnu količinu prostora na odlagalištu, pogotovo ako se uzme u obzir da ih uopće ne bi trebalo biti na odlagalištima.
Ni sve odbačene plastične boce ne dolaze na odlagališta otpada. Svjetski oceani ugošćuju stalno rastuću kolekciju plastike, ponajviše u Velikom pacifičkom otpadu. Ova plastika dolazi iz smeća, loše osiguranih odlagališta otpada, prolivenih brodskih kontejnera i raznih drugih izvora, a trebaju joj stoljećima da se razgradi, čak i uz pomoć korozivne slane vode i UV zračenja. Proliferacija plastike u svjetskim oceanima predstavlja ozbiljnu prijetnju mnogim morskim organizmima, a neki su znanstvenici zabrinuti da se plastika, umjesto da se potpuno razbije, zapravo raspada na vrlo male segmente koje bi potencijalno mogli progutati mikroskopski organizmi.
To bi moglo imati ozbiljne posljedice za okoliš, budući da takvi organizmi nisu opremljeni za probavu plastike. Stoga bi mogli umrijeti u masovnom broju ili ih konzumirati životinje više u lancu ishrane. To bi potencijalno moglo uzrokovati da takvi organizmi grabežljivci akumuliraju razne opasne tvari koje se koriste u proizvodnji plastike, što može dovesti do narušavanja zdravlja svjetskih oceana, kao i utjecaja na zdravlje životinja (uključujući ljude) koje te organizme koriste kao izvor od hrane.
U slučaju plastičnih boca proizvedenih od bioplastike, životni ciklus je dosta drugačiji. Mnoge takve boce dizajnirane su za jednokratnu upotrebu i brzo će se kompostirati pod pravim uvjetima, obično onima koji se nalaze u općinskim kompostnim postrojenjima, a ne u kućnoj kompostnoj hrpi. Kada se kompostira, bioplastika se jednostavno vraća na Zemlju; kada takva plastika završi na odlagalištima, i ona će se razgraditi, iako proces propadanja može trajati dulje, zbog nedostatka prozračivanja na odlagalištima.