Ljudsko pamćenje sastoji se od informacijskih obrazaca koji su privremeno ili trajno pohranjeni u obrascima međusobne povezanosti i sinaptičkim ponderima među neuronima u mozgu. Iako su specifične regije mozga poput hipokampusa, amigdale, malog mozga i bazalnih ganglija bile uključene kao jako uključene u određene aspekte pamćenja, mnogi istraživači vjeruju da pamćenje može biti “fenomen polja” mozga – nije snažno lokalizirano ni u jednom jednu točku, ali u cjelini interkonektivne karte koja čini mozak. To bi bilo u skladu s opažanjem da evolucija preferira redundanciju i da bi životinje s kritičnim funkcijama lokaliziranim u bilo kojoj određenoj strukturi mozga bile podložnije degenerativnim prijetnjama pothranjenosti ili ozljeda od onih s distribuiranim funkcijama.
Postoje tri načina klasifikacije pamćenja. Oni uključuju trajanje zadržavanja, vrstu informacije i vremenski smjer. Trajanje zadržavanja smatra se najuniverzalnijim i najkorisnijim.
Iz perspektive trajanja retencije, postoje tri tipa pamćenja: senzorno, kratkotrajno pamćenje (STM) i dugotrajno pamćenje (LTM). Senzorna memorija djeluje 200-500 ms odmah nakon perceptivnog događaja i može sadržavati približno 12 stavki zanemarivo vrijeme. Povremeno se iskustva koja počinju kao senzorna sjećanja prebacuju u kratkoročno pamćenje, koje može sadržavati 5, plus ili minus 2 stavke bez probe negdje između minute do sat vremena. Ovaj tip je odgovoran za “fonološku petlju” – naš unutarnji monolog koji recitira nešto da ga zapamti.
Tip koji je najrašireniji i s najvećim kapacitetom je dugoročno pamćenje. Dugoročna sjećanja posebno su dobro izgrađena kroz ponavljanje i trening te složenu mrežu sjećanja koja se slobodno povezuju s drugim sjećanjima. Ponekad se ova mreža dugotrajnih sjećanja naziva znanjem.
Unutar dugoročnog pamćenja postoje deklarativne (eksplicitne) i proceduralne (implicitne) memorije. Proceduralna sjećanja temelje se na motoru i kontroliraju ih stariji dijelovi mozga. Oni uključuju stvari poput učenja vožnje bicikla. Deklarativna memorija, koja se dalje raspada na semantička i epizodna/autobiografska sjećanja, u srži su onoga što smatramo ljudskim iskustvom. Semantička sjećanja su apstraktno znanje i recitiranje činjenica, a epizodna sjećanja sadrže priče. Dvije vrste deklarativnog pamćenja blisko su međusobno povezane. Ako je išta u ovom članku bilo novo za čitatelja, on ili ona je upravo dodao neke bitne informacije u svoju bazu podataka semantičke memorije.