Placebo je neaktivna, općenito bezopasna tvar koja se daje umjesto pravog lijeka. Izvorna uporaba placeba mogla bi pomoći liječnicima da utvrde je li sumnjivo stanje psihičkog ili fizičkog podrijetla. Liječnici bi pacijentu davali placebo, govoreći im da će izliječiti njihovu bolest ili ublažiti bol. Ako se simptomi poboljšaju, tada bi liječnik mogao posumnjati na hipohondriju.
Ova upotreba placeba sada se smatra krajnje neetičkom. Prema zakonu u SAD-u pacijentima je dopušten potpuni pristup svojim medicinskim kartonima i moraju dobiti odgovarajuće i istinite informacije od svojih liječnika. Međutim, “placebo efekt” kako su ga nazvali kada su se pacijenti stvarno poboljšali, unaprijedio je proučavanje percepcije koja utječe na zdravlje i dobrobit. Poznavanje placebo učinka otvorilo je istraživačko polje liječenja nekih stanja kognitivno bihevioralnom terapijom.
Kognitivna bihevioralna terapija koja se koristi za osobe s kroničnom boli bila je iznimno uspješna. Ovo polje ne koristi nikakvu vrstu placeba, već se umjesto toga usredotočuje na spoznaju da percepcija mijenja način na koji ljudi reagiraju na bol. Promjenom misli i osjećaja povezanih s boli, kronična bol se zapravo može smanjiti.
Danas se placebo koristi u kliničkim dvostruko slijepim ispitivanjima kako bi se ispitala učinkovitost novih lijekova. Međutim, za razliku od prethodne uporabe placeba, pacijenti koji sudjeluju u studijama potpuno su svjesni da možda neće dobiti pravi lijek. Obično polovica pacijenata u kliničkom ispitivanju prima pravi lijek, dok druga polovica prima placebo.
Rano razumijevanje placebo efekta uzrokovalo je nedostatak adekvatnih podataka u početnom testiranju, jer ako bi pacijenti mislili da dobivaju pravi lijek, njihovo bi se stanje moglo poboljšati bez obzira na to. Budući da su pacijenti svjesni da imaju samo 50% šanse da dobiju odgovarajući lijek, placebo učinak ne umanjuje procjenu učinkovitosti. Također, nuspojave se mogu prikladnije izmjeriti, budući da će oni koji primaju stvarni lijek pokazivati učestalost većih ili nižih nuspojava od onih pacijenata koji uzimaju placebo.
Neki smatraju da je dvostruko slijepo testiranje vrijedno, ali često ova klinička ispitivanja mogu potrajati mnogo vremena. Oni lijekovi koji bi mogli ponuditi lijek nekome tko bi inače uskoro mogao umrijeti ili koji trpi nesnosne bolove, u kliničkim ispitivanjima ne može dobiti pola pacijenata. Oni koji primaju placebo skloni su biti nesretni što su se mogli izliječiti ili su mogli podnijeti manje boli da im je liječnik dao samo pravi lijek umjesto lažnog.
U nekim slučajevima sada liječnici mogu testirati lijekove koji bi mogli spasiti život ili spriječiti ekstremnu patnju na pacijentima kojima je potrebna. Liječnici tada pišu izvješća o učinkovitosti lijeka. Obično se placebo izostavlja, jer davanje placeba ponekad može uzrokovati nepopravljivu štetu. Međutim, većina lijekova ne može se odobriti bez dvostruko slijepog testiranja, pa se, dok se takvo testiranje ne provede, ti lijekovi nazivaju probnim ili eksperimentalnim, a većina ih neće biti pokrivena nikakvom vrstom osiguranja.