Osim ako nemate dovoljno sreće da živite u državi sa značajnim brojem elektorskih glasova koji se mogu uzeti, vaše su šanse da osobno upoznate predsjedničkog kandidata tijekom predizborne kampanje iznimno rijetke. Mnoge političke kampanje radije koriste tehnike masovnih medija za prepoznavanje imena glasačkih listića, umjesto dugotrajnih i slabo vidljivih osobnih nastupa. Jedina prilika koju mnogi birači imaju da ispitaju svakog kandidata pojedinačno i saznaju više o njihovim stajalištima o pitanjima je putem televizijske debate. Rasprava uklanja mnoge slojeve između kandidata i glasača, dopuštajući kandidatima da pokažu svoje retoričke i liderske vještine.
Jedan od načina na koji birači mogu koristiti debatu da pomognu u odabiru kandidata je evaluacija odgovora svakog kandidata. Panel novinara ili akademskih čelnika obično može postaviti pojedinim kandidatima konkretna pitanja o važnim pitanjima s kojima se zemlja suočava. Ako se pitanje odnosi na zakone o kontroli oružja, na primjer, jedan kandidat može izjaviti da je za potpunu zabranu pištolja. Druga bi mogla reći da nikada ne bi donijela zakone koji ograničavaju privatno vlasništvo oružja. Treći bi kandidat mogao reći da se zalaže za zabranu određenog oružja, ali ne i za drugo. Iz tih odgovora pojedini birači mogu odlučiti koji kandidat uvjerenja najviše odgovara njihovim.
Debata također može iznijeti probleme karaktera koji se ne vide u reklamama ili javnim govorima. Tijekom predsjedničke debate 1988., demokratski kandidat Michael Dukakis upitan je što bi učinio da mu žena bude silovana i ubijena. Namjera ovog pitanja bila je izazvati strastvenu obranu Dukakisovog stava protiv smrtne kazne. Umjesto toga, Dukakis je dao bezosećajan, tehnički odgovor koji se nije izravno bavio pitanjem. Mnogi glasači koji su pratili debatu bili su odbijeni njegovim nedostatkom emocija. Kontroverzno pitanje postavljeno tijekom debate može izazvati nenapisan emocionalni odgovor kandidata, što bi moglo pokazati ili strast prema poslu ili nepoželjno iskazivanje emocija.
Debata također može utjecati na mišljenje birača kroz sposobnost kandidata da spontano reagiraju ili zadrže smisao za humor. Kandidati se često podučavaju kako pravilno odgovoriti na pitanje ili kako izgledati samouvjereno pred kamerom. Ono što ne mogu predvidjeti je neobična primjedba drugih kandidata. Kad je republikanski potpredsjednički kandidat Dan Quayle usporedio svoja postignuća kao mlađeg senatora s postignućima predsjednika Johna F. Kennedyja, njegov demokratski protivnik, Lloyd Bentsen, uzvratio je poražavajućom primjedbom. Bentsen je podsjetio Quaylea da je osobno surađivao s Kennedyjem i, po njegovom mišljenju, Quayle nije ‘nikakav Jack Kennedy’. Quayleovu nesposobnost da odgovori neki birači su vidjeli kao nedostatak iskustva.
Jedna rasprava možda nije dovoljna da se promijeni mišljenje svakog birača, ali često neodlučnim biračima daje više kriterija na kojima mogu temeljiti svoj glas. Neki kažu da je poznata debata Nixon-Kennedy iz 1960. potaknula neodlučne glasače da se priklone uglađenom Kennedyju i dalje od Nixona iscrpljenog izgleda. Profesionalci koji su ocjenjivali sadržaj debate sugeriraju da je Nixon zapravo dobio više argumenata, no gledatelji su Kennedyja spremnog za kameru doživjeli kao više predsjedničkog. Ova televizijska debata potaknula je političke kandidate i voditelje njihovih kampanja da usredotoče više pozornosti na izgled i dostavu, a ne nužno na točnost svojih odgovora.