Gotovo svaki školarac može recitirati definiciju metafore, ali pamćenje što nešto znači prečesto je daleko od stvarnog razumijevanja. Metafora izravno uspoređuje dvije različite stvari. Povezan je s usporedbom, koja uspoređuje dvije različite stvari pomoću riječi “sviđa mi se” ili “kao”. Najbolja metaforična lekcija bit će ona koja učenike podučava putem njihovog vlastitog izravnog iskustva.
Djeca uče radeći, a uče i oponašanjem. Učitelji mogu započeti lekciju o metafori tražeći od učenika da pronađu neke primjere u pjesmi ili priči koju razred čita. Nema ništa loše u tome, ali kada se od djece zatraži da smisle svoje metafore kasnije u lekciji, možda će imati poteškoća.
Umjesto toga, učitelj može započeti lekciju igrom. Djeca znaju da su igre zabavne i željni su sukobiti se jedni s drugima u pokušaju pobjede. Uvođenje lekcije kao igre pomoći će djeci razumjeti koncept i učiniti razred ugodnim.
Ova igra formira razred u dva tima. Svaki tim ima pet minuta da napravi popis stvari u prirodi i stvari u domu, kao što su rijeka, stara čizma ili žlica. Svaki tim stavlja svoj popis na ploču.
Zatim, uz pomoć učenika, učitelj koji vodi metaforu sastavlja dugi popis zanimljivih glagola, kao što su trudge, ripple i slither, i još jedan popis pridjeva poput hrđavog, izblijedjelog ili treperećeg. Riječi kao što su lijepo, zabavno, lijepo i slično ne bi se trebale koristiti u ovom drugom popisu jer iako su gramatički pridjevi, ne izazivaju slike.
Zatim, učitelj daje primjere metafora temeljenih na formuli “X nije X, X je Y, pri čemu je Y izraz koji metaforički opisuje X: “Rijeka nije rijeka, to je srebrna zmija koja klizi i uvija se.” Zatim, učitelj treba zatražiti volontera koji može odabrati bilo koju stavku s popisa protivničkog tima i spojiti je s bilo kojim glagolom i bilo kojim pridjevom. Novi objekti, glagoli i pridjevi mogu se dodavati kako nastaju. Ne samo da će učenici s ovom metaforskom satom dobiti osnovni koncept književnog sredstva, već će i izgraditi vokabular.