Čini se da su patnja i suočavanje s osobnom tragedijom isprepleteni sa samim postojanjem ljudskih bića. Većina nas će pretrpjeti gubitke izvanredne veličine koji će nas ostaviti zbunjenima, pogrešno usmjerenim, nesretnima i ožalošćenima. Tisućljećima su vjerski vođe i filozofi pokušavali shvatiti osobnu tragediju, uklopiti je u specifičan način razmišljanja ili načina postojanja koji će, nadamo se, pomoći u rješavanju problema ljudi koji se suočavaju s strašnim vremenima. Kad nismo pretrpjeli osobnu tragediju, lako je misliti da će odgovori koje nudi određena filozofija ili religija biti odgovarajuća utjeha.
Tijekom vremena, ljudi su izgradili brojne okvire u kojima će razmotriti ili objasniti zašto patnja i gubitak postoje. Te se konstrukcije temelje na dugo uvriježenim religijskim uvjerenjima ili filozofskim mišljenjima, a ponekad i na oboje. Bez identificiranja određene vjere ili filozofije, budući da se mnoge od njih međusobno povezuju, još uvijek možete procijeniti neke od načina na koje su ljudi pokušali shvatiti osobnu tragediju, prošlost i sadašnjost. Ovaj popis nipošto nije iscrpan, ali pogađa neka od glavnih filozofskih i religijskih mišljenja o značenju patnje i gubitka:
1) Postoji veliki plan ili poredak u svemiru. Ovo može biti usmjereno od strane božanstva ili može postojati bez njega. Ovaj redoslijed znači da se određeni događaji ne mogu u potpunosti razumjeti, budući da kao ljudi ne možemo znati plan. Mi samo znamo da naši životi ispunjavaju ovaj plan i trebali bismo vjerovati u poredak ili glavni plan kao da imaju značenje izvan osobnog. U suštini, kada se dogode tragične okolnosti, one imaju razlog, koji možda nikada nećemo u potpunosti shvatiti.
2) Sa ili bez ideje da sve stvari ispunjavaju univerzalni poredak, koncept vječnog života i raja može postojati. Vječni život znači da je iskustvo gubitka samo desetina našeg postojanja, kao i život kao smrtnog bića. Nadamo se da će nam se izgubljeni voljeni vratiti ili da ćemo ih ponovno sresti u “sljedećem životu”, bilo da je to rajsko nebo ili život na zemlji. Kada ljudi pomisle na nebesko okruženje, patnja danas može imati konačne nagrade na ahiretu, a sve će biti razjašnjeno dok naši umovi i duše budu očišćeni od takve patnje.
3) Ljudi će uvijek patiti jer su vezani za zemaljske stvari. Što više smanjimo želju da posjedujemo druge ili kontroliramo svoju sudbinu, to ćemo manje patiti. Sreća se postiže odvajanjem od onog što je zemaljsko. Živjeti iz trenutka u trenutak i voljeti na odvojen i neposesivan način minimizirat će tragedije s kojima se suočavamo. Tragedija i nemogućnost oporavka od nje znače da smo još uvijek previše usidreni za zemlju i moramo više raditi na stvaranju ove odvojenosti.
4) Život može biti komična besmislica i odsutnost šablona, a smrt ili gubitak uopće nemaju smisla. Štoviše, smrt je konačna nota postojanja. Stoga je odabir živjeti unatoč svakodnevnoj tragediji, osobnoj i neosobnoj, avanturistički posao i trebali bismo odlučiti živjeti što sretnije možemo, budući da će se patnja zasigurno redovito javljati. Konačno, ako je život samo prijedlog “jednom okolo”, živjeti ga punim plućima i ne zadržavati se na vlastitoj patnji bolje je iskoristiti naše kratko postojanje.
5) Ako radimo dovoljno, možemo shvatiti osobnu tragediju jer će nam se njezina svrha otkriti kako život nastavi svojim tijekom. Koristeći logiku, zapažanje i energiju, svaka tragedija postaje prilika da se transformiramo i poboljšamo, otuda i izraz: “Ono što nas ne ubije čini nas jačima”.
Svaki pojedinac je možda razvio svoju ili njezinu mješavinu gore navedenih ideja ili osoba možda nikada nije razmišljala o funkciji ili objašnjenju osobne tragedije. Čak i kada imamo duboko uvjerenja o tome zašto se tragedija događa, još uvijek možemo biti izazvani kada se dogodi. Možda je iznimno teško živjeti s idejom da u našim ljudskim životima “nikada ne možemo znati ili razumjeti” značenje osobne patnje. Jednako je teško živjeti s konceptom da je takva patnja besmislena.
Ova neumoljiva zavrzlama svodi se na dvije vrste patnje: bol koja dolazi od gubitka nečega ili nekoga dragocjenog i bol koja proizlazi iz nemogućnosti razumijevanja svega. Ne samo da žalimo zbog gubitaka, već se pitamo: “Zašto ja?” Većina ljudi želi odgovore na ovo pitanje, a to što ih nema izaziva osjećaj neravnoteže i zbunjenosti. Ljudi mogu razmišljati jednako o tome zašto pate kao i o žaljenju za nekim ili nečim izgubljenim.
Neki ljudi prolaze kroz patnju i ohrabreni su svojim sustavom vjerovanja. Za one kojima vjera jača usred tragedije, odgovor na “Zašto ja?” dolazi prilično lako. Tragedija ima smisla jer sve radnje ispunjavaju predviđenu svrhu. Neke filozofije čak obeshrabruju pitanje zašto, jer dovoditi u pitanje božansku svrhu je pokušaj potkopavanja božanske namjere.
Nažalost, nije svatko u stanju u potpunosti se držati vjere ili svojih ideja o tome kako svijet funkcionira. Mnogi se nađu u duhovnoj krizi, od koje bi se na kraju mogli oporaviti, s jačom vjerom nego prije. S druge strane, takve krize mogu rezultirati potpunom promjenom pogleda na osobu.
Postoje neke stvari koje možemo učiniti kako bismo na male načine osmislili osobnu tragediju. Oni nisu nužno u sukobu s dugo držanim duhovnim uvjerenjima i mogu pomoći u ublažavanju dvostruke patnje koju gubitak uzrokuje. Ideja da se od limuna napravi limunada može izgledati pollyannaish u svjetlu enormnog gubitka, ali možemo početi tiho promatrati (kada smo spremni) ne samo negativne, već i pozitivne promjene koje donosi osobna tragedija.
Na primjer, žena bi mogla imati pobačaj i zbog toga značajno tugovati. Ta ista žena mogla bi zatrudnjeti nekoliko mjeseci nakon pobačaja i dobiti dijete. Voljeti ovo drugo dijete ne zamjenjuje prvo, ali iz čiste vremenske perspektive, žena nije mogla imati oboje djece. U procesu tugovanja može biti od pomoći razumjeti da je samo tragedija gubitka prvog djeteta mogla rezultirati rođenjem drugog djeteta.
Također možemo početi stvarati stvari iz tragičnog nereda koje će pomoći počastiti osobu ili stvar koju smo izgubili, a možda i dati veću svrhu tom gubitku. Čak i ako vjerujete da je osobna tragedija dio velikog univerzalnog poretka ili plana, nema razloga da ne pokušate napraviti stvari koje će poboljšati sebe ili druge. Neki ljudi, na primjer, preuzimaju tragediju stvarajući grupe za podršku ili organizacije koje bi mogle pomoći spriječiti da se iste situacije dogode drugima.
Kada je Mark Klaas osnovao Zakladu Polly Klaas nakon ubojstva svoje kćeri, učinio je veliko dobro u osnivanju organizacije koja bi pomogla u stvaranju boljeg protoka informacija o djeci koja su nestala, u nadi da bi se ta djeca mogla pronaći prije nego što budu ozlijeđena. Slično, mame koje su izgubile djecu zbog pijanih vozača organizirale su Mothers Against Drunk Driving (MADD). Sada MADD distribuira informacije, pomaže organizirati događaje bez alkohola za tinejdžere i nastavlja težiti eliminiranju smrtnih slučajeva u vožnji u pijanom stanju i općenito smanjenju vožnje u pijanom stanju. Bez ekstremnog gubitka, te organizacije i druge slične njima vjerojatno ne bi postojale. Oni se rađaju iz gorkog voća života i postaju imovina na koju ljudi mogu ukazati da ima praktičan smisao.
Suočavanje s osobnom tragedijom ne znači da morate osnovati organizaciju. Ali spremnost da se zapita: “Kako me ovo može učiniti boljim?” može pomoći pružiti pragmatičan i graciozan način oporavka od životnih gubitaka. Biti otvoren za uočavanje kako se životni tijek možda promijenio u pozitivnom smjeru ili jednostavno dopustiti svom umu da preispita svrhu tragedije nakon nje, možda je najbolje što možemo učiniti, osobito u početku. Izjava da je retrospektiva 20/20 može se primijeniti na namjerni čin pokušaja konstruiranja značenja iz užasnih okolnosti. Kako se život nastavlja, vaš pogled unazad vam omogućuje da pronađete vlastite obrasce i shvatite da, iako te okolnosti nikada nisu bile ono što ste željeli, ipak mogu imati pozitivne posljedice, sada ili u budućnosti.
Izgraditi vlastiti smisao iz tragedije nije lak posao, a to se ne može dovoljno reći. Međutim, vaši pokušaji u ovom poslu, za koji može trebati vrijeme da se postigne, važni su za smirivanje potrage uma za odgovorima na koje se možda ne može odgovoriti. Možda nikada nećete moći odrediti zašto, ali možete odlučiti kako veliki gubitak može pozitivno konstruirati vašu budućnost. Možda će vam trebati pomoć i vrijeme da pronađete pozitivne stvari u onome što je u suštini negativno, ali u većini slučajeva to možete pronaći na kraju, ako se posvetite potrazi za tim.
Postoji prekrasan citat pjesnika Raniera Maria Rilkea koji kohezivno sažima rad koji je pred vama dok pokušavate shvatiti osobnu tragediju i odgovoriti na pitanje zašto se to dogodilo. On piše: “Živite svoja pitanja sada, a možda ćete čak i ne znajući, proživjeti neki daleki dan u svojim odgovorima.”