Djeca poput odraslih mogu trebati terapiju iz raznih razloga. Roditelji se mogu osjećati zbunjeno kako odrediti kada bi dijete moglo imati koristi od terapije. Iako bi bilo gotovo nemoguće nabrojati sve razloge zbog kojih bi djetetu mogla biti potrebna terapija, postoje neki “znakovi” ili situacije u kojima bi roditelj mogao pronaći dobrog terapeuta za dijete ili djecu.
Postoje brojne situacije u kojima terapija može pomoći. Značajni životni događaji poput gubitka roditelja, razvoda, preseljenja na novo područje ili traume mogu biti pokazatelji da bi terapija mogla biti od pomoći. Također, dijete koje boluje od teške bolesti, ili ima njegovatelja ili bliskog prijatelja koji boluje od teške bolesti, dobri su razlozi za terapijsku podršku.
Često bi takvu terapiju trebao započeti individualni terapeut, i to onaj koji je specijaliziran za probleme s kojima se dijete susreće. Starija djeca također mogu imati koristi od grupne terapije koja se usredotočuje na probleme poput seksualnog zlostavljanja, rješavanja razvoda ili savjetovanja za tugu. Postoje i grupe za djecu koja imaju zdravstvene probleme, iako ih je teško pronaći ako ne živite u prilično naseljenom području. Osobni terapeut ili velika bolnica često su najbolji izvor za pronalaženje ovakvih grupa.
U drugim slučajevima, dijete može pokazati znakove koji zabrinjavaju roditelje. Ovi se znakovi mogu uvelike razlikovati ovisno o djetetu. Evo nekoliko uobičajenih razloga za zabrinutost:
Netko bilježi ili otkriva zlouporabu droga ili alkohola od strane djeteta.
Dijete pokazuje ponašanje neprimjereno njegovoj/njezinoj dobi, kao što su izljevi bijesa koji se često javljaju kod 10-godišnjaka.
Dijete ima trajne poteškoće u školi ili iznenada počinje osjećati poteškoće u školi.
Dijete u odlasku postaje sramežljivo i povučeno.
Čini se da sramežljivo i povučeno dijete nije u stanju nositi se s društvenim izazovima škole.
Dijete je zlostavljano u školi ili je nasilnik prema drugima.
Čini se da je dijete cijelo vrijeme ljuto.
Dijete se čini tjeskobnim cijelo vrijeme ili ima napade panike.
Dijete se većinu vremena čini depresivnim.
Dijete stalno ima problema s jelom ili spavanjem.
Dijete je uporno prkosno u kućnom ili školskom okruženju.
Osim ovih, postoje brojni razlozi zašto bi roditelj mogao razmisliti o terapiji za dijete. Gledamo djecu koja odbijaju ići u školu ili koja imaju ekstremne poteškoće da napuste roditelje u bilo kojem vremenskom razdoblju. Drugi put nam djeca govore da im je potrebna terapija vlastitim samoizjavama. Djeca s niskim samopoštovanjem često mogu izraziti svoje osjećaje neadekvatnosti. Naizmjenično se mogu ponašati drsko i previše samouvjereno te se čini da su malo osjetljivi na osjećaje drugih.
Često je najbolji resurs za djecu školske dobi potražiti školskog savjetnika ili psihologa i zatražiti uputnice za terapeute. Crkvene grupe, osiguravajuća društva, dječji liječnici i roditelji kojima vjerujete također vas mogu dovesti do dobrih terapeuta. Prilikom predstavljanja koncepta terapije djeci treba ostati optimističan i pozitivan. Dijete ne bi smjelo osjećati da s njim nešto “nije u redu” ili da ga “psihičar” treba “popraviti”. Umjesto toga, roditelji mogu razgovarati sa svojom djecom o tome kako nam je svima ponekad potrebna dodatna pomoć kako bismo se nosili sa stvarima koje su izazovne.
Čest je slučaj da dijete kojem je potrebna terapija ima njegovatelja ili roditelja koji također treba terapiju. Briga za dijete kojem je potrebna terapija može biti napor, a roditelji se mogu osjećati krivima zbog toga što su djetetu “prouzročili” terapiju. Djeca mogu uhvatiti roditeljski osjećaj krivnje ili frustracije. Nadalje, ako je problem koji zahtijeva terapiju situacijski, poput suočavanja sa smrću, bolešću ili razvodom, roditelji mogu modelirati svoju djecu tako što će vidjeti vlastite terapeute koji će im pomoći u teškim situacijama. Dijete tada može vidjeti da je terapija normalna stvar, i nadamo se da se neće osjećati krivim ili neprikladnim jer također ide kod terapeuta.