Najbolji način da prepoznate rečenice s onomatopejom jest razumjeti točno što je onomatopeja — riječ koja oponaša karakterističan zvuk. Ponekad struktura rečenice može pružiti kontekst za korištenje onomatopeje. Ako pojedinac još uvijek ne može odrediti sadrži li rečenica književno sredstvo ili ne, može je pokušati pročitati naglas; ako je jedna od riječi slična prepoznatljivom zvučnom efektu, vjerojatno je riječ o onomatopeji. To ponekad može biti teško izvedivo, budući da se neke riječi mogu toliko često upotrebljavati da se u početku ne registriraju kao onomatopeja. U slučajevima poput ovih, pojedinci se mogu pozvati na etimologiju riječi kako bi utvrdili njezinu prirodu.
Rečenice s onomatopejom često su strukturirane na način da onomatopeja čini očitom. Jedna uobičajena upotreba književnog sredstva je stavljanje “sa” ispred cijele fraze koja se koristi za opisivanje radnje ili događaja, kao u “Vrata su zalupila s praskom”. U ovom primjeru, onomatopeja je “prasak”, koji se odnosi na glasan prasak zvuka uzrokovan zalupljenim vratima. Onomatopeja se također može koristiti za modificiranje objekta iz kojeg dolazi zvuk, kao što je “zujanje pčela” ili “zviždanje staraca”.
Drugi način za prepoznavanje rečenica s onomatopejom je čitanje riječi naglas. Onomatopeje su, u biti, izgovoreni zvučni efekti transliterirani u čitljiv format; čitanje riječi naglas često ima željeni učinak repliciranja željenog zvuka. Riječ “whoosh” izvrstan je primjer za to – kada se čita naglas, riječ zvuči kao juriš zraka.
Neki pojedinci mogu imati poteškoća u identificiranju rečenica s onomatopejom jer su riječi ugrađene u svakodnevni jezik. Nije neuobičajeno, na primjer, da ljudi “klik” smatraju riječju od sebe, a ne onomatopejom. U mnogim slučajevima, riječi imaju svoja zasebna značenja. Jedna takva riječ je “zvečka”, koja bi se mogla definirati kao zvuk malih predmeta koji se tresu unutar spremnika, ili kao igračka ili predmet stvoren da reproducira taj zvuk.
Ova poteškoća je također očita kada se informacije prenose na različite jezike. Nekim bi pojedincima moglo biti teško identificirati rečenice s onomatopejom ako su korišteni zvukovi kulturološki povezani. Jedan primjer toga može se naći u onomatopeji za pseći lavež – u američkom engleskom, riječ se obično vidi u svom onomatopejskom obliku kao “arf”, dok se u filipinskom jeziku obično koristi riječ “aw”, koja se izgovara kao “ow, ” prenijeti istu stvar. U tim slučajevima često je korisno uputiti se na podrijetlo riječi kako bi se utvrdilo radi li se o onomatopeji ili ne.