Rečenice s personifikacijom su potpune gramatičke konstrukcije u kojima se objekt ili apstraktna ideja opisuje kao da posjeduje ljudske kvalitete ili sudjeluje u ljudskim radnjama. Za takve objekte ili apstrakcije kojima su dane ljudske osobine ili radnje kaže se da su “personificirani”. Da biste prepoznali rečenice s personifikacijom, prvo treba pretražiti rečenicu za neljudski objekt, stvorenje ili apstraktnu ideju i ispitati kako je taj dio rečenice opisan. Ako se opisuje terminima koji se obično primjenjuju na ljude, a ne na vrstu objekta koji se opisuje, vjerojatno se koristi personifikacija. S druge strane, objekt opisan isključivo u smislu njegovih fizičkih osobina bez ikakvog pokušaja ljudske povezanosti vjerojatno nije personificiran.
Više od jednostavnog pružanja jasnog opisa objekta ili apstrakcije, rečenice s personifikacijom nastoje čitatelju pružiti novi način gledanja na ideju ili stvar, ili prepuniti nešto što je inherentno lišeno emocija s nekom vrstom emocionalnog učinka. Čovjek može lako prepoznati rečenice s personifikacijom tražeći emocionalno nabijen jezik primijenjen na neosjećajne, neljudske objekte ili koncepte. Iako nema personifikacije u “vrućem, blistavom suncu”, personifikacija se koristi u “suncu koje njeguje i voli”. Opisi temperature i svjetline nisu osobito karakteristični za ljude, dok se “ljubav” i “njegovanje” mogu smatrati vrlo ljudskim osobinama. Ovi opisi posebno služe da daju suncu donekle majčinske kvalitete, što je uobičajen trend u književnosti.
Personifikacija se može koristiti u poeziji ili u prozi, iako je osobito česta u poeziji. Osobito je čest u poeziji namijenjenoj veličanju prirode ili nekog božanskog načela. Rečenice s personifikacijom u takvim djelima često se odnose na pjevanje vjetra, šaputanje kiše i drveće koje seže prema nebu. Dajući aspektima prirode ove ljudske kvalitete, pisac može stvoriti scenu u kojoj sam prirodni svijet posjeduje ljudske kvalitete. Te se kvalitete obično koriste za veličanje prirode ili za pokazivanje da čak i sama priroda hvali neki božanski element.
Treba pogledati i slučajeve u kojima elementi prirode djeluju prijeteći kada se traže rečenice s personifikacijom. Priroda, opisana objektivno, teži biti moćna, ali neosobna sila. U nekim situacijama, međutim, elementi prirode mogu biti prilično zastrašujući; to se često komunicira korištenjem rečenica s personifikacijom. Vjetar “viči”, oluja “bjesni kroz noć”, a grane drveća imaju “šake s kandžama”. Traženje osobina koje hladne, neosobne elemente prirode čine osobnijim i ljudskijim dobar je način prepoznavanja rečenica s personifikacijom.