Strah od osamljivanja može proizvesti manju nelagodu do ozbiljne tjeskobe. U svojim najgorim oblicima naziva se mono- ili autofobija, i smatra se anksioznim poremećajem u usporedbi s drugim stanjima poput agorafobije. Definicija ovog straha je malo nejasnija jer može značiti strah od osamljivanja u bilo koje vrijeme, čak i ako su ljudi u susjednoj sobi, ili zabrinutost da osoba neće imati prijatelje ili prijatelje. Identificiranje točne prirode straha prvi je korak za njegovo prevladavanje. Zatim, ako je strah dubok, korištenje terapijskih alata poput kognitivne bihevioralne terapije, terapije izloženosti ili hipnoze može pomoći u postupnom smanjenju ove fobije.
Prvo, važno je istaknuti da svi ljudi ponekad imaju barem blagu zabrinutost zbog toga što su sami. Nije uvijek potrebno prevladati strah od osamljenosti koji ne ometa život ili aktivnosti. Ako je strah neodoljiv i dovodi do osjećaja da je nemoguće biti sam u bilo koje vrijeme, simptoma poput ubrzanog rada srca, prekomjernog znojenja, napadaja panike i hiperventilacije ili inhibicije svakodnevnih aktivnosti, onda je razumno pobijediti ovaj strah.
Prvi korak je utvrđivanje što pojedincu znači strah od biti sam. Neki ljudi ne mogu biti sami u sobi, kući ili zgradi, a drugi se više boje da nikada u životu neće imati značajne druge. Kombinacija to dvoje može biti prisutna i nije uvijek moguće odrediti sve čimbenike koji stvaraju strah bez pomoći. Ono što se može primijetiti je kada je strah najaktivniji i koje situacije izazivaju simptome panike. Ove informacije je korisno dati terapeutima koji mogu pomoći u prevladavanju straha.
Postoje različiti načini liječenja fobija. Većina ljudi radi s terapeutom koji je vješt u bihevioralnim terapijama ili hipnozi. Najčešća su dva različita tipa bihevioralne terapije. To su kognitivno bihevioralna terapija (CBT) i terapija izloženosti.
U CBT-u osoba uči identificirati vruće misli i temeljna uvjerenja koja jačaju strah od same sebe. S vremenom takva identifikacija dovodi do evolucije novih temeljnih uvjerenja koja su točnija. Terapija izloženosti omogućuje ljudima da dožive ono čega se boje u različitim oblicima u vrlo kratkom vremenskom razdoblju, postupno produžujući vrijeme izlaganja kako osoba može tolerirati više.
Alternativa bihevioralnim terapijama je hipnoza, koja bi mogla djelovati na korijen fobije i koristiti hipnotičku sugestiju kako bi pobijedila strah. Komunikacija između terapeuta/klijenta i nekih oblika terapije razgovorom može biti element bilo kojeg od ovih tretmana. Pomaže usmjeriti i individualizirati njegu.
Postoje i druge metode koje se zagovaraju za prevladavanje straha od same sebe, uključujući razne metode samopomoći. Većina njih nije dokazano učinkovita kao terapijska podrška. Oni djeluju suprotno ovom specifičnom strahu jer će se osoba vjerojatno osjećati usamljeno tražeći samopomoć, što može pogoršati fobiju. Umjesto toga, vjerojatno je bolji izbor imati terapeuta podrške.