Koncept korištenja radio valova za otkrivanje objekata seže još iz 1902. godine, ali praktični sustav koji ljudi poznaju kao radar započeo je kasnih 1930-ih. Britanski izumitelji, potpomognuti istraživanjima iz drugih zemalja, razvili su rudimentarni sustav upozorenja koji bi mogao otkriti objekte koji se kreću prema obali Engleske. Sustav je koristio visokofrekventne radio valove kako bi otkrio njemačke zrakoplove i izračunao njihovu udaljenost. Ova svrha dovodi do izraza, koji je zapravo akronim za RADIO Detection And Ranging.
Princip koji stoji iza ove tehnologije na prvu može zvučati zbunjujuće, ali jednostavan eksperiment može pokazati osnove. Osoba s vrlo preciznom štopericom i super sluhom okrenuta je prema strani planine negdje u daljini. U jednoj ruci drži štopericu i počinje mjeriti vrijeme dok vrišti što glasnije može prema planini. Kada se čuje prvi odjek njezina glasa, prestaje mjeriti vrijeme. Sada je postala osnovna radarska jedinica – budući da zna koliko brzo zvuk putuje, može izračunati udaljenost između sebe i planine koristeći proteklo vrijeme na štoperici.
Radar radi na mnogim istim principima prikazanim u ovom eksperimentu. Umjesto da jedna osoba vrišti, šalje se snažan radijski snop na određenoj frekvenciji. Kada ovaj nalet radio energije udari u čvrsti predmet, barem dio te energije će se reflektirati natrag u odašiljač. Ovaj signal možda nije jako jak, ali ga osjetljivi elektronički prijemnik može pojačati. Odašiljač i prijemnik obično se postavljaju blizu jedan drugome, slično kao usta i uši osobe.
Izračunavajući brzinu radio valova i vrijeme potrebno da se signal odbije od objekta i udari u prijemnik, radarski operater može izmjeriti udaljenost između sebe i objekta. Premještanje odašiljača na različite točke omogućuje operateru da primi višestruke povrate. Svi ovi pojedinačni odrazi kombiniraju se kako bi se procijenila veličina objekta ili predmeta koji se udaraju.
Tehnologija se znatno poboljšala od dana Drugog svjetskog rata, ali temeljni principi su i dalje isti. Proračuni o brzini i smjeru objekta izrađuju se iz rezultata podataka odašiljača i prijamnika. Kada se vidi da se radarska antena vrti na mjestu, ona šalje tisuće signala i prima ih jednako brzo.
Radio frekvencije na modernim sustavima sada su uglavnom u mikrovalnom rasponu, za razliku od kratkovalnih radio frekvencija koje su koristili britanski izumitelji. Radarski ometači koriste podudarne frekvencije kako bi zbunili prijemnike koji traže autentične, ali frekvencije mikrovalne pećnice mnogo je teže ometati.