S pojavom televizora visoke razlučivosti, ljudi se navikavaju na novu razinu vizualne stimulacije. Mnogi ljudi, nažalost, stavljaju stare videozapise da ih gledaju na novoj televiziji visoke razlučivosti samo da bi otkrili da je kvaliteta ispod standarda i da stvari koje možda nisu bile primjetne u prošlosti sada izgledaju izrazito loše. Srećom, postoje resursi da se većina filmova, čak i onih snimljenih prije dosta vremena, pretvori u visoku razlučivost. Nažalost, sami pretvoriti stare kućne videozapise i snimljene filmove praktički je nemoguće.
Televizori visoke razlučivosti su, kao što im ime govori, sposobni prikazati mnogo više definicije ili rezolucije od tradicionalnih televizora ili računalnih monitora. Međutim, ako te dodatne informacije o razlučivosti nisu prisutne u filmu ili videu, nema šanse da ih televizija visoke razlučivosti može prikazati. Ne postoji pravi način da se postojeći video nadogradi na visoku razlučivost, jer informacije koje bi bile potrebne jednostavno ne postoje.
Jedna stvar koja se može učiniti s videozapisima na računalu ili starim filmovima kako bi bili vidljiviji na televiziji visoke razlučivosti jest osigurati da je omjer slike ispravan. Postoje dva načina za to: pretvaranje datoteke ili postavljanje televizora da se prikazuje drugačije. Postoji niz softverskih programa koji mogu preuzeti datoteke s računala i pretvoriti ih u isti omjer slike kao i televizija visoke razlučivosti, iako zapravo neće imati dodatne informacije potrebne za pružanje visoke razlučivosti. Većina televizora visoke razlučivosti također nudi opciju prebacivanja na način prikaza 4:3, koji će dodati crne trake lijevo i desno od filma, umjesto da ga rasteže kako bi se pokušao uklopiti.
Srećom, nije slučaj da se stari filmovi nikada ne mogu pretvoriti u visoku razlučivost, samo što većina nas nema raspoložive resurse za to. Filmovi, bilo da su u obliku VHS kasete, laserskog diska ili DVD-a, svi su značajno smanjeni u odnosu na njihovu izvornu kvalitetu kako bi se mogli reproducirati na strojevima svoje ere. Optika korištena u snimanju profesionalnih filmova desetljećima je bila iznimno visoka, a korišteni film uhvatio je velik dio tih informacija, tako da su čak i stari filmovi iz 1950-ih i 1960-ih zapravo snimani s velikom definicijom. Oni su tada bili komprimirani kako bi se uklopili u medije tog vremena, izgubivši većinu te definicije u procesu.
Međutim, originalni film u većini slučajeva još uvijek postoji, a drže ga studiji koji su snimali filmove. Ovi se studiji mogu vratiti na originalni film i staviti ga na medij koji podržava kvalitetu visoke razlučivosti i ponovno objaviti filmove. Ti će filmovi tada imati oštre, jasne značajke i žive boje kakve su ljudi očekivali od televizije visoke razlučivosti, čak i kad su snimljeni prije gotovo šezdeset godina. Nažalost, filmovi snimljeni 1920-ih, 1930-ih i 1940-ih nisu sasvim iste razine tehničke kvalitete, pa iako se ovi filmovi mogu remasterirati kako bi imali poprilično više detalja, oni ne dosežu razinu visoke razlučivosti.