Kako se utvrđuje prihvatljivost dokaza?

Propisi o prihvatljivosti dokaza standard su za to hoće li se neki dokaz razmatrati u sudskom postupku. Zakoni o dokazima određuju koji će se iskazi, fizički dokazi ili dokazni predmeti ili dokumenti biti dopušteni pokazati tijekom suđenja. Postoji nekoliko načina na koje se utvrđuje prihvatljivost dokaza, ali većina spada pod jedan od dva čimbenika.

Prvi čimbenik za prihvatljivost dokaza je jesu li dokazi relevantni za slučaj. Kako bi se utvrdila relevantnost, mora se pokazati da su dokazi bitni za činjenice slučaja. Mora pomoći u dokazivanju ili opovrgavanju prezentirane činjenice ili teorije. Na primjer, ako otisak prsta ostavljen na mjestu zločina odgovara otiscima osumnjičenika, to bi bilo dopušteno jer dokazuje da je osumnjičenik bio na mjestu zločina. Nešto pronađeno na mjestu zločina, kao što je omot od hrane, što nema izravnu vezu s osumnjičenikom, vjerojatno ne bi bilo dopušteno, osim ako bi se na neki drugi način moglo povezati sa slučajem.

Drugi faktor prihvatljivosti dokaza je može li dokaz uzrokovati više štete nego koristi. Ovo je pitanje ravnoteže. Ako dokazi mogu uzrokovati nepotrebne predrasude ili zabunu porotnicima, vjerojatno ih neće biti dopušteno prikazati. Ako bi se dokazi mogli smatrati obmanjujućim ili ako je gubljenje vremena za izvođenje dokaza, sudac može presuditi da su nepotrebni za suđenje.

Primjer lažnog dokaza bio bi posredni dokaz. Ako su otisci prstiju osumnjičenika bili na mjestu zločina, čini se da je osumnjičenik bio na mjestu događaja, vrlo vjerojatno u vrijeme zločina. Međutim, da je mjesto zločina bilo mjesto koje je osumnjičenik često posjećivao, otisci prstiju bi se vjerojatno smatrali varljivim, jer su otisci mogli ostati u bilo kojem trenutku. Da bi posredni dokazi bili dopušteni, mora ih biti dovoljno da se dokaže da je osumnjičenik počinio zločin.

Propisi o prihvatljivosti dokaza zabranjuju neke vrste dokaza, kao što je priča iz druge ruke. Ako svjedok stupi na klupu i svjedoči o onome što je netko drugi rekao o slučaju, to je priča iz druge ruke. Na primjer, ako žena sjedi u praonici rublja i čuje kako dvojica muškaraca razgovaraju o tome kako je njihov prijatelj počinio zločin, ta žena ne bi mogla svjedočiti na suđenju.

Iako se većina dokaza izvodi prije početka suđenja, neki dokazi će biti dopušteni tijekom suđenja, ako su bitni za predmet. Na sucu koji sudi u predmetu je da razmotri koji se dokazi mogu koristiti. Suci su vrlo upoznati s prihvatljivošću dokaza i mogu odrediti koji će dokazi pomoći porotnicima da donesu odluku, a koji će ih zbuniti ili skrenuti s puta, što im otežava donošenje pravedne i nepristrane presude.