Većina ljudi pokušava dobiti oko osam sati neprekidnog sna svake noći. Ali to nije uvijek bio preferirani obrazac spavanja. U predindustrijskoj Europi, kao i u mnogim drugim dijelovima svijeta, bilo je uobičajeno da ljudi spavaju u dva segmenta, a budili su se sat ili dva između, oko ponoći. Ove promjene spavanja bile su poznate kao “prvo spavanje” i “drugo spavanje”, a često su spominjane u književnim djelima i dnevnicima iz tog razdoblja. Bez električnog svjetla ljudi bi išli na spavanje prilično rano, nekoliko sati nakon zalaska sunca. Nakon buđenja, tijekom razdoblja koje se ponekad naziva “gledanjem”, ljudi bi obavljali aktivnosti u zatvorenom prostoru kao što su molitva, čitanje, šivanje, čuvanje vatre ili eventualno druženje sa susjedima. Neki su liječnici čak preporučili ovo razdoblje budnosti kao idealno vrijeme za začeće djeteta. Nakon toga, ljudi bi se vratili na spavanje još nekoliko sati, budili bi se oko zore.
Zatvaranje očiju:
Praksa spavanja u dva segmenta poznata je kao “dvofazni san”. Popodnevno drijemanje ili siesta manje je ekstremna verzija ove prakse, jer ljudi prirodno imaju tendenciju da se osjećaju umorno nakon ručka.
Neki ljudi smatraju da su produktivniji na podijeljenom rasporedu spavanja, s dva razdoblja budnosti, a ne jednim dugim razdobljem u kojem postupno postaju umorniji pred kraj dana.
Postoje reference na segmentirani san u djelima Charlesa Dickensa, Geoffreyja Chaucera i Miguela de Cervantesa, pa čak i u Homerovoj Odiseji.