Starogrčki filozof Aristotel, koji je živio od 384. do 322. pr. Kr., definira retoriku kao “sposobnost promatranja, u svakom slučaju, raspoloživih sredstava uvjeravanja”. U klasičnom svijetu, retorika je bila formalna grana učenja koja se bavila tehnikama i uređajima koji se koriste za uvjeravanje ili uvjeravanje publike. Antički filozofi Aristotel, Ciceron i Kvintilijan posebno su razvili teorije o stvaranju govora i uvjerljivom pisanju. Aristotelova retorika jedna je od najutjecajnijih rasprava na tu temu, a Aristotel i retorika neumitno su povezani više od 2,000 godina.
Uvjerljivi govor se sastoji od tri stvari: samog govora, subjekta govora i slušatelja kojemu je govor upućen. Za Aristotela, učinkovita retorika podjednako uzima u obzir govornika, govor i slušatelja. Tri sredstva uvjeravanja koja su dostupna tvorcu govora, prema Aristotelu i retorici, jesu etos, ili “karakter”; logos ili “argument”; i patos, ili “patnja”. Etos je apel koji se temelji na karakteru govornika; logos je priziv koji se temelji na logici ili razumu; a patos je priziv koji se temelji na emocijama slušatelja.
Da bi govornik postigao aristotelovski etos, on ili ona moraju izgledati vjerodostojni. Ako je govornik vjerodostojan, imat će veće šanse uvjeriti publiku da je njegov ili njezin argument valjan. Aristotel sugerira da se vjerodostojnost može uspostaviti iskazivanjem praktične inteligencije, kreposnog karaktera i dobre volje.
Za uvjeravanje logikom, prema Aristotelu i retorici, argument mora pokazati, ili se barem činiti da pokazuje, da je nešto tako. Za Aristotela postoje dvije vrste logičkih argumenata: indukcije i dedukcije, koje se popularno nazivaju induktivnim ili deduktivnim zaključivanjem. Induktivni argument ide od pojedinosti prema univerzalnom. Deduktivni argument u kojem su određene stvari pretpostavljene nastavlja se od jednog određenog slučaja do sličnog određenog slučaja, pod uvjetom da su obje pojedinosti usko povezane i logički povezane.
Sa stanovišta Aristotela i retorike, uspjeh uvjerljivih napora u velikoj mjeri ovisi o patosu, odnosno emocionalnom raspoloženju slušatelja. Emocije imaju sposobnost promijeniti sudove slušatelja, bez obzira na karakter govornika ili logiku njegove ili njezine argumentacije. U Retorici Aristotel sugerira da je potrebno kod slušatelja pobuditi emociju koja posebno pogoduje argumentu koji se iznosi. Da bi se to postiglo, Aristotel predlaže da je potrebno posjedovati znanje i definiciju svake značajne emocije i biti svjestan vjerojatnih postojećih emocija koje su već prisutne kod slušatelja.
Na primjer, po definiciji, aristotelovski retoričar bi mogao zaključiti okolnosti u kojima bi se njegova ili njezina publika najvjerojatnije naljutila zbog suprotnog stajališta. Jednostavno znajući na koga je slušatelj ljut i iz kojeg razloga, govornik može naglasiti aspekte svog argumenta koji će izazvati daljnji bijes i prirodno će natjerati slušatelja na stranu govornika. Iako bi nekim ljudima ovo moglo zaudarati na manipulaciju, pobuđivanje emocija je prihvaćeno – i neophodno – retoričko sredstvo.