Indeks potrošačkih cijena (CPI) često uključuje element novca koji potrošači troše na stambenom tržištu, ali zemlje često raspravljaju o tome koji je najbolji način uključivanja ovih informacija kako bi se ispravno odražavala potrošnja potrošača na ovu potrebu. CPI i stanovanje uvijek su povezani, ali način na koji ta dva pitanja međusobno djeluju ovisi o ekonomskoj politici zemlje. Neki ekonomisti žele da odnos između CPI-a i stanovanja bude paralelan, tako da cijene stanova budu točan odraz inflacije. Drugi ekonomisti smatraju da stanovanje nije potrošni materijal i da ga uopće ne treba vezati uz ovu vrijednost. U tom slučaju cijene stanova mogu biti napuhane dok je CPI, mjera inflacije, nizak.
Inflacija je povećanje troškova robe koje nadmašuje zaradu potrošača. Praktični način za ilustraciju inflacije je vidjeti što bi određena količina novca kupila u baznoj godini, a zatim usporediti što bi taj isti iznos novca kupio u kasnijoj godini. Ako se novcem kupuje manje nego u baznoj godini, cijene su napuhane. Vlade smatraju inflaciju primarnom prijetnjom stabilnom gospodarstvu, jer naglo povećanje cijena znači da gospodarstvo mora nastaviti rasti kako bi omogućilo svojim građanima da zarade dovoljno novca za održavanje životnog standarda. Rast gospodarstva često je težak i oslanja se na čimbenike izvan kontrole vlade, pa je bolje rješenje držati inflaciju pod kontrolom.
Vlade mjere inflaciju tako što prate CPI. Ova vrijednost prati promjene cijena presjeka tisuća potrošačkih dobara i usluga koje kupuju urbana kućanstva. Većina zemalja pažljivo postupa s CPI i stanovanjem. U ovu brojku žele i stambeni prostor jer je to osnovna potrepština koju svi konzumiraju, ali stanovanje je i dugotrajni potrošni materijal koji se ne kupuje i ne prodaje često.
Način na koji većina vlada rješava pitanje između CPI-a i stanovanja je da u ovu brojku uključi najamnine, ali ne i prodaju stanova. Većina analitičara smatra da je najam ispravna mjera kratkoročnog troška stanovanja i mjesečni ekvivalent posjedovanja kuće. Tvrdi se da je stambeno ulaganje ulaganje koje je osmišljeno za dugotrajno držanje, poput dionica i obveznica koje također nisu uključene u CPI.
Postoje nedostaci tretmana CPI i stanovanja na ovaj način. Ako stvarne cijene stanova nisu dio CPI-a, moguće je napuhavanje cijena, bez paralelnog rasta indeksa. Bez porasta ekonomskog pokazatelja nitko ne može znati kada cijene stanova nadmašuju dohodak potrošača jer cijene nisu vezane uz odgovarajuću mjeru. U ovom scenariju, CPI je pogrešan kao pokazatelj zdravlja stambenog tržišta. Ne upozorava na stambenu inflaciju koja može dovesti do kraha stambenog tržišta što može negativno utjecati na gospodarstvo.