Mnogi čimbenici mogu utjecati na odnos između percepcije i umjetnosti, uključujući psihološku strukturu gledatelja, genetsku predispoziciju, obrazovanje i vjersku pozadinu. U prošlosti su mnoge kulture razvile sustavne načine stvaranja umjetnosti, što je gledateljima olakšalo razumijevanje umjetničkih djela. Razvoj postmodernog umjetničkog pokreta i masovnih medija zakomplicirali su vezu između percepcije i umjetnosti.
Psihološki sastav osobe može utjecati na to kako on ili ona gleda na umjetnost. Osobu općenito sunčane, optimistične osobnosti vjerojatno neće privući neke od tmurnih, izmučenih slika čudovišta koja jedu ljude koje je naslikao Francisco de Goya. On ili ona možda su više prilagođeni nekim Goyinim portretnim slikama.
Genetske predispozicije poput sljepoće za boje i drugih vizualnih abnormalnosti također mogu imati utjecaja na percepciju i umjetnost. Osoba s daltonizmom možda neće razlikovati sve boje na slici. Netko tko ima problem s percepcijom dubine gledat će sliku drugačije od nekoga s normalnim vidom.
Obrazovanje i prethodno izlaganje vizualnoj umjetnosti mogli bi utjecati na percepciju i umjetnost. Osoba obrazovana u povijesti umjetnosti mogla bi posjetiti Louvre u Parizu kako bi vidjela Mona Lisu i cijenila umjetničku vještinu i strpljenje potrebnu za opisivanje tonova kože na način na koji je to činio Leonardo da Vinci. S druge strane, osoba koja ne poznaje povijest umjetnosti mogla bi pomisliti: “Bože, to je užasno mala, mračna slika oko koje su svi ti ljudi natrpani. U čemu je problem?”
Čak i vjera osobe može biti čimbenik u tome kako se umjetničko djelo percipira. Ako pobožni katolik koji ne voli crvenu boju pogleda sliku naopako crvenog raspela na crnoj pozadini, on ili ona može smatrati sliku svetogrđem i neće razumjeti niti se složiti s umjetnikovim namjerama. Cijena slike i reputacija umjetnika ne bi promijenili mišljenje tog gledatelja.
Kroz povijest su mnoge kulture razvile sistematiziranu estetiku, odnosno principe ljepote, kao i standardnu tematiku koja je pojednostavila percepciju umjetnosti. Egipćani su slikali ljude u vrlo specifičnom stilu na koji su gledatelji bili navikli. Tema renesansnih slika i skulptura gotovo se uvijek temeljila na religioznim pričama s kojima je većina ljudi bila poznata. Renesansni umjetnici su također koristili principe estetike, poput jedinstva, ponavljanja i ravnoteže, kako bi stvorili ugodne kompozicije koje je ljudski mozak volio vidjeti.
Nakon renesanse, mnoge zapadne slikarske akademije, poput onih u Francuskoj, na primjer, oslanjale su se na estetiku kao temelj za stvaranje slika koje su smatrane lijepima. Uspon moderne umjetnosti početkom 20. stoljeća donio je veliki pomak u razmišljanju o percepciji i umjetnosti. Jedan od najpoznatijih modernih slikara bio je Picasso, koji je zajedno s Georgesom Braqueom razvio stil apstraktne umjetnosti poznat kao kubizam. Iako je Picassovo umjetničko djelo bilo apstraktno, ipak se oslanjao na sistematizirana estetska načela.
Postmoderna teorija i spreman pristup internetu značajno su promijenili koncepte estetike, kao i percepcije i umjetnosti. Neki postmoderni umjetnici stvaraju digitalnu umjetnost samo za internet, a drugi umjetnici proizvode računalne igre koje se smatraju likovnom umjetnošću. Suprotno tome, neke niskotehnološke metode stvaranja umjetnosti, kao što je pisanje po listovima duhana crnom olovkom ili izrada skulpture od tampona, također se smatraju umjetnošću. Ovi različiti oblici umjetnosti postoje uz tradicionalnu umjetnost poput slikarstva i skulpture i proizveli su mnogo kontroverzi o percepciji, kao i definiciji umjetnosti.