Mars je najprijateljskije tijelo u Sunčevom sustavu za kolonizaciju osim eventualno Mjeseca, koji tu titulu zaslužuje samo zbog svoje blizine Zemlji i male brzine bijega. Pet elemenata apsolutno neophodnih u velikim količinama za život – ugljik, dušik, vodik, kisik i kalcij, svi su prisutni na Marsu. Atmosfera je samo 3% dušika u usporedbi s naših 80%, ali to je dovoljno da podrži napore kolonizacije i na kraju, uz teraformiranje, čak i ograničenu biosferu. Nasuprot tome, Mjesecu nedostaju značajne količine ugljika, dušika ili vodika.
Mars ima gravitaciju od 0.38 g u odnosu na Zemljin 1 g. Ovo je najbliže Zemlji koje se može naći na teoretski nastanjivim tijelima u Sunčevom sustavu, no ipak je prilično nisko i moglo bi uzrokovati brojne zdravstvene probleme povezane s nižom razinom gravitacije. U najmanju ruku, to bi nevjerojatno otežalo – ili najvjerojatnije, onemogućilo – ljudima koji odrastaju na Marsu da putuju Zemljom, osim ako nemaju neku vrstu kibernetičkih kostura.
Jedan od najatraktivnijih aspekata Marsa je njegova atmosfera. Ima jedan, čak se misli da je oko 100 puta tanji od Zemljinog, što je plus. Atmosfera pomaže pri slijetanju – aerokočenje postaje moguće. Također štiti od štetnih kozmičkih zraka; iako bi ljudi na Marsu i dalje morali živjeti u zaštićenim kupolama, te kupole ne moraju biti tako debele koliko bi Mjesečeve kupole trebale biti. Marsova atmosfera uglavnom se sastoji od ugljičnog dioksida, ali ako bi se izdržljive biljke uvele na površinu Marsa, mogle bi početi pretvarati veći dio atmosfere u kisik. Umjetna fotosinteza također je dugoročna mogućnost. Nitrati i karbonati na Marsovoj površini mogli bi se razbiti toplinskim zrakama za atmosferski dušik i životvorni ugljik.
Nedavni dokazi pokazali su ranije dokaze o postojanju vode na Marsu, a prisutnost ledene kape Marsa je zapanjujuće očita. Tu bi mogle biti smještene prve marsovske kolonije, koje su topile vodu za piće i poljoprivredu. Jedna od najvećih briga oko kolonizacije Marsa je relativno dugo putovanje – šest do osam mjeseci u oba smjera.
Iskustva s nuklearnim podmornicama pokazuju da ljudi vjerojatno mogu ići na putovanja ove dužine, a da ne polude, ali jedan ruski pokusni eksperiment u kojem je pet jedinki stavljeno u malu kapsulu na godinu dana završio je šakama, zbog čega je nekoliko ljudi napustilo eksperiment. Možda će jeftiniji troškovi lansiranja i bolje rakete u budućnosti ovo putovanje učiniti manje mentalnom i fizičkom preprekom. Do tada ćemo svoj svemirski razvoj usmjeriti na nisku Zemljinu orbitu i Mjesec.