19 studenog 1863
Prije sedamdeset i sedam godina naši su očevi iznjedrili na ovom kontinentu novu naciju, začetu u slobodi i posvećenu tvrdnji da su svi ljudi stvoreni jednaki.
Sada smo uključeni u veliki građanski rat, ispitujući može li taj narod ili bilo koja nacija tako zamišljena i tako predana izdržati. Susrećemo se na velikom bojištu tog rata. Došli smo dio toga posvetiti kao posljednje počivalište za one koji su ovdje umrli da bi nacija mogla živjeti. To možemo, u skladu s pravom, učiniti. Ali u širem smislu, ne možemo posvetiti, ne možemo posvetiti, ne možemo posvetiti ovo tlo. Hrabri ljudi, živi i mrtvi koji su se ovdje borili, posvetili su to daleko iznad naše jadne moći dodavanja ili umanjivanja. Svijet će malo primijetiti niti dugo pamtiti ono što mi ovdje govorimo, ali nikada ne može zaboraviti što su oni ovdje učinili.
Radije je za nas žive, mi smo ovdje posvećeni velikom zadatku koji nam ostaje – da od ovih počašćenih mrtvih uzmemo sve veću odanost onom cilju za koji su oni ovdje dali posljednju punu mjeru odanosti – da mi ovdje visoko rješavamo da ovi mrtvi nisu umrli uzalud, da će ovaj narod imati novo rođenje slobode, i da će vladati narod, od strane ljudi, jer ljudi neće nestati sa zemlje.