Funkcija alegorije u književnosti je prenijeti složenu ideju kroz dubinsku metaforičku pripovijest. Poznate alegorije uključuju Danteovu Božanstvenu komediju, Životinjsku farmu Georgea Orwella i Napredak hodočasnika Johna Bunyana. Sva ova djela koriste se alegorijskim tehnikama kako bi prenijeli različite poruke onima koje su doslovno ispisane na stranici. Alegorija se može smatrati proširenom metaforom.
Književne tehnike često koriste pisci beletristike ili poezije kako bi prenijeli ideju na ugodniji ili lakše razumljiv način. Usporedba, metafora i proročka zabluda tri su takve metode. Usporedba koristi riječ “sviđa mi se” ili “kao” da poveže radnju ili predmet koji se opisuje s nečim poznatijim. Metafora je vrlo slična, osim što ne koristi znakovnu riječ kao što je “sviđa mi se”; ono samo opisuje nešto kao da je nešto drugo. Na primjer, ljutita osoba može se opisati kao da ima “kipuću krv”, ali njezina ili njezina krv ne ključa doslovno.
Alegorija u književnosti u biti je proširena metafora. Glavna razlika je u tome što alegorije obično imaju oblik cijelih linija radnje, a ne samo opis ili odlomak. U Životinjskoj farmi, Orwell opisuje revoluciju među životinjama na farmi kako bi zapravo istaknuo kapitalističku demokraciju u Engleskoj i Sjedinjenim Državama te komunistički režim u Rusiji. Orwell je to učinio kako bi politički sadržaj svoje knjige stavio u lakše probavljivi paket, ali ipak napravio političku poantu.
Svaka priča koja je alegorija u književnosti također se može protumačiti na pravi način. To znači da bi se Životinjska farma doslovno mogla protumačiti kao priča o životinjama. Glavna funkcija alegorije u književnosti je maskirati ideju kroz pametan niz simboličkih značenja, tako da se u kontekstu proširene metafore ideja može dublje razumjeti. Za priče ili pjesme koje su alegorijske može se smatrati da imaju dvije razine, jednu doslovnu i jednu figurativnu.
Poznata alegorija u književnosti je Danteova Božanstvena komedija, u kojoj sam Dante putuje kroz pakao, čistilište i raj, a kroz prvo ga vodi drugi pjesnik, Vergilije. Kroz priče Dante doista prati svoj religiozni život, vodeći se od “tamnog drveta”, za koje se općenito smatra da predstavlja mjesto u kojem nema religije, do raja, koji je duhovno prosvjetljenje i konačno, kršćanstvo. Iako se to moglo doslovno opisati, u smislu autobiografije, Danteova verzija je više inkapsulirana jer koristi mitske scene i priču veću od života.