Funkcija alegorije u slikarstvu je predstavljanje odabrane poruke pomoću simboličkih predmeta ili figura i metafora. Alegorija u kontekstu naslikanih umjetničkih djela izravna je zamjena jednog simbola drugim, ali onim koji aludira na istu poruku ili priču. Često se značenje drži izvan slike kroz duboko proučavanje samog umjetničkog djela.
Riječ ‘alegorija’ dolazi od klasične latinske i grčke riječi ‘allegoria’, što znači ‘zakriveni jezik’ ili nešto ‘figurativno’. Alegorija je najpoznatija kao književno sredstvo koje se koristi u fikciji. Klasična alegorija su Virgilove “Ekloge”, dok je modernija verzija “Životinjska farma” Georgea Orwella. Ponekad kritičari pronalaze naznake alegorije gdje autor ili slikar nema namjeru dati takve naznake; primjer za to je “Gospodar prstenova” JRR Tolkiena, koji neki vide kao alegoriju za atomsku bombu i Drugi svjetski rat.
Ciceron je vidio alegoriju kao sredstvo kodiranja slova. Kvintilijan je u međuvremenu vjerovao da postoje dvije vrste alegorija. Prvo, postojala je osobna ili povijesna alegorija koja koristi metafore, a drugo, tu je bila duhovitost i sarkazam. Kvintilijan je vjerovao da su alegorije koje su previše nejasne da bi se razlučile bile mrlja na umjetnosti i književnosti.
Srednjovjekovni slikari i pisci vjerovali su da postoje četiri osnovne funkcije alegorije u slikarstvu i književnosti; sve se vrtjelo oko biblije. Prvo, postojao je doslovni prikaz koji nije imao skriveno značenje ili podtekst. Drugo, postojale su tipografske alegorije koje su povezivale Stari zavjet s Novim. Treće, postojale su moralne alegorije koje su upućivale na današnje ponašanje. Konačno, postojale su anagoške alegorije koje su gledale na buduće događaje kao što su pakao, raj i posljednji sud.
Nizozemski slikar Jan Vermeer dobar je primjer korištenja alegorije u slikarstvu. Njegovo djelo pod nazivom “Alegorija slike” sadrži tri alegorije, od kojih svaka ima niz funkcija. Prvo, on predstavlja inspiraciju i muze kroz prisutnost Clija. Drugo, on stvara alegoriju povijesti Nizozemske i Belgije uvodeći nabor između njih na karti. Ovo pokazuje razliku između slobodne i protestantske Nizozemske i katoličke, ali dominirane Belgije. Konačno, on povezuje današnje umjetnike s onima iz prošlosti prikazujući sebe u anakronoj odjeći.
Agnolo Bronzino je još jedan primjer upotrebe alegorije u slikarstvu. Jedan dobar primjer je njegovo djelo iz 1546. pod nazivom “Venera, Kupidon, ludost i vrijeme”. Neke od alegorija je lako razaznati, poput Oca Time, Kupidona i Venere. Drugi, poput stare gospođe koja kida kosu, otvoreni su za raspravu.
Sandro Botticelli je svojom “Primaverom” 1482. dokazao da alegorija u slikarstvu može djelovati na više razina. Slika je otvorena alegorija o proljeću, a onda suptilnije, govori o tome kako je svijet postao plodniji. Čini se da se duboki podtekst slike vrti oko neoplatonske ljubavi, kao što pokazuju Milosti koje se odriču Zefira.