Koja je funkcija personifikacije u poeziji?

Personifikacija u poeziji je proces davanja ljudskih osobina ili karakteristika neljudskom objektu ili ideji. Oblik poezije općenito uključuje korištenje figurativnog jezika – odnosno riječi i izraza sa značenjem koje nije standardna definicija – za prenošenje ideje ili emocije. Korištenje personifikacije u pjesmama pomaže čitatelju razviti vezu između udaljenog predmeta ili ideje i osjetiti empatiju ili simpatiju prema toj ideji ili objektu. Pjesnici često koriste personifikaciju kako bi pomogli čitatelju da se poveže s konceptom koji se predstavlja i da daju potpunije razumijevanje teškog pojma za razumijevanje.

Primjer personifikacije može uključivati ​​davanje ljudskih osobina drvetu, koje je neživo. Ova personifikacija u poeziji može glasiti otprilike ovako:
“Drvo života može nam se svima nasmiješiti.”
Ovaj redak je napisan jambskim pentametrom, koji je vrsta lirskog metra koji se vrlo često koristi u poeziji. Većina poezije, zapravo, napisana je u nekom obliku metra i često s rimom, iako neke pjesme nisu ograničene ovim tehnikama. U gornjem primjeru, personifikacija u poeziji se koristi tako što se drvetu daje ljudska osobina: drvo se smiješi. U stvarnosti, naravno, drvo se ne može nasmiješiti jer nema usne ili usta, ali u ovom slučaju, drvo se može nasmiješiti u prenesenom smislu: može stvoriti sreću ili barem život u svim stvarima, prema ovoj liniji .

Personifikacija u poeziji također se može pripisati eteričnim ili nematerijalnim pojmovima. Primjer bi mogao biti sljedeći:
“Moj strah je dosegnuo i dotaknuo moje srce.”
Još jednom, ovaj pjesnički redak ima specifičan metar, a sadrži i primjer personifikacije: nematerijalni pojam straha je pružanje ruku i dodirivanje, što ne može učiniti jer nema fizički oblik. Strahu se pridaju ljudske osobine i karakteristike kako bi se ostvarila određena emocionalna povezanost s čitateljem, a ne da bi potaknuo istinsku radnju naprijed sa stvarnim likovima i radnjama.

Ponekad pjesnik koristi personifikaciju kako bi se pripovjedač ili govornik mogao izravno obratiti neživom predmetu ili pojmu i dobiti odgovor kao odgovor. Pjesnik se, na primjer, može izravno obratiti nebesima iznad, a u pjesmi nebesa mogu odgovoriti jakim glasom. To je, naravno, nemoguće, budući da nebesa iznad uopće nemaju glas, ali u pjesmi je pjesniku sada dopušteno da se osvrne na koncept neba, Boga ili više sile.