Funkcija sinekdohe u poeziji je naglasiti specifične aspekte stvari ili osobe koju sinekdoha predstavlja i umanjiti važnost same stvari. Sinekdoha je govorna figura u kojoj dio nečega predstavlja cijelu stvar ili obrnuto. Iako se sinekdoha može koristiti za životinje i nežive predmete, često dehumanizira osobu, naglašavajući određenu karakteristiku ili funkciju.
Sinekdoha u poeziji ima mnogo oblika. Najosnovniji tip je kada se dio odnosi na cjelinu. Sinekdoha se također formira kada se opća kategorija koristi za označavanje određene kategorije ili predmeta, kao što je izgovaranje “Knjiga” da se odnosi na Bibliju, i kada se materijal odnosi na nešto napravljeno od tog materijala, kao što je “plastika” za kreditnu karticu. Osim toga, svaki od ovih tipova ima suprotnu sinekdohu: cjelina se odnosi na dio, specifična klasa se odnosi na opći, a spremnik se odnosi na njegov sadržaj.
Jedna od svrha sinekdohe u poeziji je naglasiti funkciju spomenutog specifičnog dijela. U dramatičnom monologu Roberta Browninga, “Moja posljednja vojvotkinja”, govornik govori o portretu svoje pokojne supruge, govoreći “Fra Pandolfove ruke / Radila je užurbano dan, a ona stoji.” Ova sinekdoha učvršćuje pogled na Fra Pandolfa kao radnika, čija je važnost u onome što je učinio svojim rukama, a ne u njemu kao osobi.
Slično, Browning je koristio sinekdohu u svojoj dugoj pjesmi “Prsten i knjiga”. Počevši od 286. retka, on piše “Pert tongue and Idle ear / Time, consort ‘neath archway, portico.” Ljudi se okupljaju ispod lučnih prolaza, ali naglasak je na pričanju i slušanju. Pjesnici također koriste sinekdohu kako bi umanjili vrijednost predstavljene stvari.
Sinekdoha se u poeziji često miješa s njezinim bliskim srodnikom, metonimijom. U sinekdohi, spomenuta stvar obično uključuje ili je uključena u predstavljenu stvar. Metonimija je kada se jedan predmet, kao što je kruna, zamijeni nečim blisko povezanim, poput kralja. Mnogi pjesnici koriste obje govorne figure za dodatno značenje i slike.