Primarna funkcija slikovnosti u književnosti je donijeti životnu kvalitetu krajoliku, ljudima ili okolnostima. Slike se općenito promatraju kao “književni uređaj”, što u osnovi znači da je to način korištenja jezika za postizanje određenog cilja. Pisci koriste slike kako bi oživjeli svoje riječi na način koji je i realističan i autentičan; omogućuje im da izazovu određene osjećaje i slike u čitateljevom umu koje daju iluziju da potječu od samog čitatelja. Stručnjaci ponekad ovu vrstu pisanja nazivaju “pokazivanjem ne kazivanjem”, što u osnovi znači da je pisac sposoban dovoljno vješto koristiti jezik da proizvede rezultate, a da ih izravno ne navodi ili sriče. Slike u književnosti obično su podijeljene u dvije široke kategorije, odnosno opisni i figurativni jezik. Postoji mnogo primjera i varijacija, ali svi općenito služe istoj svrsi, a to je dodati dubinu i življi osjećaj pisanju.
Općenito razumijevanje književnih sredstava
Književna sredstva su u osnovi tehnike koje pisci mogu koristiti kako bi svoje riječi učinili zanimljivijima, a prozu učinkovitijom. Ponekad je najizravniji način da se dokaže poanta jednostavno napisati stvari na najosnovniji i najjednostavniji mogući način, ali ne uvijek. Jezik se također može vrlo vješto koristiti i može biti sredstvo za opisivanje, uvjeravanje i pokazivanje čitateljima stvari o kojima prije nisu razmišljali. Književna sredstva mogu biti od velike pomoći u ovakvim situacijama.
Slike su posebno često stvarno korisne kada je u pitanju opisivanje određenih iskustava ili povlačenje analogija između povezanih stvari. Kada se pravilno koristi, čitatelju može donijeti mnogo konteksta, a također može učiniti da opisane scene ili situacije izgledaju živahno i realistično. Može privući osjetila i donijeti životnu kvalitetu likovima ili ambijentima u pisanom djelu, što često pomaže ili barem potiče maštu čitatelja.
Deskriptivni jezik
Deskriptivni jezik često je najizravnija metoda korištenja slika u književnosti. Cilj ove vrste slika je stvoriti živopisan, realističan opis scene, privlačeći što je moguće više čitateljeva osjetila. Pisci ga često koriste kada opisuju izgled likova i postavke, te zvukove, mirise, okus i osjećaj izmišljenog svijeta. Postizanje ravnoteže je važno: davanje premalo informacija ne dopušta čitatelju da slikovito predoči scenu, ali previše informacija može usporiti naraciju i umanjiti ulogu čitateljeve mašte.
Korištenje zvuka
Osim što se koristi u opisu likova, postavki i objekata, slike se koriste i figurativno. Neke od najčešćih tehnika figurativnog jezika uključuju naprave povezane sa zvukom kao što su onomatopeja, aliteracija, asonanca i konsonancija.
Onomatopeja je tehnika odabira riječi koje kada se izgovore zvuče kao isti zvuk koji bi trebali oponašati; riječ “zujanje” je jedan primjer. Onomatopeja se uglavnom koristi u poeziji, ali ima funkciju i u prozi. U kombinaciji s aliteracijom, asonancom i konsonancijom – tehnikama koje uključuju ponavljanje zvukova suglasnika i samoglasnika – može stvoriti atmosferu zvuka putem imitacije. Na primjer, u odlomku o vjetru, šištavi zvukovi slova “s” mogu ponovno stvoriti zvuk vjetra koji puše kroz lišće drveća, za koji mnogi kažu da ga može oživjeti više nego što bi to učinio jednostavan opis.
Usporedba i metafora
Usporedba i metafora također se često koriste za prenošenje figurativnih slika. Obje su fraze namijenjene usporedbi jednog objekta s drugim. Usporedba koristi izraze “kao” ili “kao” kao primarne instrumente usporedbe, kao u opisnoj rečenici “Palica je udarila loptu sa zvukom poput pucnjave”. Metafore, s druge strane, ne koriste riječi “sviđa mi se” ili “kao” nego umjesto toga koriste izravne riječi: “Vatromet je bio grom u njezinim ušima.” Ideja ovdje nije da je vatromet zapravo eksplodirao u njezinim ušima, već da je zvučao vrlo glasno – isti osjećaj kao u gornjem primjeru usporedbe.
Uz usporedbe i metafore, upotrijebljene slike čine pisanje zanimljivijim i često pristupačnijim. Metafore se često smatraju autoritativnijima i prenose strožu ekonomičnost riječi, ali usporedbe ponekad mogu ostaviti više prostora za maštu.
Personifikacija
Personifikacija je još jedan oblik figurativne slike u književnosti. Ova tehnika inače neljudskom subjektu pripisuje ljudske kvalitete kako bi mu dala osjećaj života. Može biti učinkovit pri opisivanju prirodnih pojava kao što su munje, osobito kada se kombinira s drugim slikama. Primjer za to bi mogla biti rečenica poput ove: “Munja se raširila nebom i dohvatila zemlju ispitujućim prstima.” Davanje ljudskim osobinama neživim ili na neki drugi način neljudskim stvarima može učiniti smisao pisca gotovo odmah prepoznatljivim.