Književna funkcija dvojnika obično je da djeluje kao reprezentacija nekog aspekta lika, obično kao “zli blizanac” ili u sličnom mračnom svojstvu. Ovo se može koristiti kao sredstvo zapleta za poticanje sukoba u priči, kao što je antagonist koji je identičan protagonistu i čije radnje rezultiraju poteškoćama za tog protagonista. Također može biti više metaforične prirode, možda djelovati kao iluzija ili halucinacija koja otkriva informacije o liku. U fantastičnijim pričama, ova figura može čak biti dio lika, možda mračniji aspekti protagonista koji su razdvojeni i dopušteni da djeluju bez savjesti.
Doppelganger, izraz koji je posuđen iz njemačkog i doslovno se prevodi kao “dvostruki hodač”, figura je koja je fizički identična drugoj osobi. U književnosti je ta osoba tipično identična glavnom liku, često protagonistu priče. Jedan od glavnih načina na koji se ova vrsta lika može koristiti je uznemiravanje ili stvaranje sukoba za protagonista. Iako netko može biti nadnaravnog porijekla, isto tako lako može biti identičan blizanac. Radnje tog “drugog” tada mogu rezultirati posljedicama za protagonista, stvarajući sukob dok glavni lik pokušava poništiti te radnje.
U nekim pričama dvojnik može biti više metaforičan, a manje doslovan. Netko bi, na primjer, mogao imati san ili doživjeti halucinaciju u kojoj vidi sebe kako izvodi neku radnju ili govori nešto značajno. Na primjer, lik u priči koji čuva strašnu tajnu mogao bi biti kažnjen vlastitim odrazom kao simbolom njegove ili njezine savjesti i krivnje. Dok lik koji jednostavno razgovara sam sa sobom može djelovati u priči, za tog lika može biti moćnije vidjeti lik koji predstavlja unutarnji sukob ili nevolju.
Duppelganger u priči također može funkcionirati na nadnaravniji način, često kao agent nestašluka ili predstavlja neki nepriznati aspekt lika. Čudan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea Roberta Louisa Stevensona, na primjer, koristi ovu ideju na malo izmijenjen način da prikaže mračniju i nasilniju stranu čovječanstva. Lik u priči mogao bi se podijeliti na dva dijela, a sve nasilje i instinkt u njemu ili njoj se materijaliziraju na fizički način. To stvara izravan sukob, ne nužno zato što ljudi misle da se protagonist ponaša na određeni način, već kao vanjski prikaz unutarnjeg sukoba ili borbe lika koju on ili ona moraju doslovno pobijediti.