Priča o Juditi i Holofernu je, poput priče o Davidu i Golijatu, starozavjetna priča o potlačenom koji pobjeđuje tlačitelja, ili vrlini koja pobjeđuje porok. Iz tog razloga, i David i Judita smatrani su prethodnicima Krista u vrsti biblijske analize koja se naziva tipologija, gdje starozavjetni događaji imaju neku vezu s novozavjetnom pripovijetkom o spasenju. Judith, čije ime jednostavno znači “Židovka”, rijetka je biblijska heroina, u priči iz apokrifa u Bibliji, koja je poduzela nasilnu akciju kako bi spasila svoj narod.
Susret njih dvoje nalazi se u središtu Juditine knjige, kratkog i vjerojatno nepovijesnog prikaza asirske agresije na Židove. Asirski vojskovođa Holofern opkolio je grad Betuliju, a ubrzo su stanovnici počeli agitirati za predaju. Međutim, bogata udovica po imenu Judith smislila je plan. Te večeri, odjevena u svoju najbolju odjeću i namirisana mašću, prošla je kroz vrata sa svojom sluškinjom i otišla preko doline do generalovog logora. Tamo je objasnila čuvarima da im želi dati informaciju o najboljim načinima za ulazak u Betuliju.
Kad je bila primljena u njegovu prisutnost, Judith je objasnila da je opsada dovela do toga da su Židovi odstupili od svoje vjere, pa su stoga zaslužili uništenje. Tvrdila je da ju je sam Bog poslao na ovaj zadatak. Sve se to jako svidjelo Holofernu, kao i Juditina pojava. Dogovorili su se: on joj neće nauditi, a ona će smjeti napustiti logor noću radi molitve. To bi joj, tvrdila je Judith, omogućilo da od Boga nauči kada točno treba napasti grad. Tri dana Judith je ostala u logoru, jedući samo hranu koju je njezina sluškinja pripremala i nosila sa sobom u platnenoj vreći.
Četvrte noći Holofern je priredio gozbu za svoje sluge i pozvao je Juditu, kojoj je sve više dolazio da se divi. Došla je odjevena u svoju najbolju odjeću, a sa sobom je ponijela i runo na kojem je dala spavati. Sretan s njom tamo, Holofernes je popio dosta, više nego što je popio ikad u životu, i previše da bi ostao pri svijesti. Svi osim Judite i Holoferna napustili su šator. Sama s pijano spavajućim generalom, Judith se molila za snagu. Zatim ga je uhvatila za mač i, u dva poteza, odsjekla mu glavu. Njezina sluškinja, koja je čekala ispred šatora, ušla je s vrećom s hranom. Judith je stavila Holofernovu glavu u vreću, a dvije su žene napustile logor na ono što se činilo kao njihov noćni zadatak.
Ovaj put su ipak nastavili hodati. Na vratima Betulije pozvala je ulazak, pokazala svoj trofej i rekla ljudima da sljedećeg jutra krenu u napad na asirski logor. Oni su to i učinili, a kada su Asirci potrčali do generalovog šatora da ga probudi, zatekli su svog vođu bez glave. Užasnuti, Asirci su se sklonili. Izraelci su opljačkali tabor; sve najbolje Holofernove stvari dane su Juditi, koja ih je potom prenijela nasljednicima svoga pokojnog muža.
I priča o Juditi i Holofernu i ona o Davidu i Golijatu postale su važne unutar kršćanskih slika renesanse i baroka. To što je ova priča danas mnogo manje poznata ima veze i s izvorom svake priče, i s većim značenjem protagonista svake od njih. Knjiga o Juditi je jedna od apokrifnih knjiga Biblije: izostavljena je iz kanonskih protestantskih verzija, iako je i dalje dio katoličkog teksta. Knjiga je, dakle, daleko manje zastupljena od Samuelove knjige, kanonske knjige Biblije u svim kršćanskim sektama i izvora priče o Davidu i Golijatu.
Nadalje, to što je kralj David bio predak Djevice Marije bilo je od velikog značaja u srednjem vijeku i kasnijim razdobljima, te je sve njegove postupke činilo velikim posljedicama. Judita, međutim, nije bila povezana s Kristovim rodoslovljem, te se nakon svoje velike pobjede vratila običnom životu udovice.