Razlika između akutnog i ozbiljnog akcenta je u njihovom zvuku u izgovorenoj riječi. Akutni naglasak govori se oštrim tonom, dok se grobni naglasak govori glasnim, teškim tonom. Svaki naglasak označava naglašeni samoglasnik riječi u nekoliko jezika. Akutni naglasak koristi se u jezicima s latinskim, grčkim i istočnoeuropskim pismom. Naglasak se najviše koristi u francuskom, talijanskom, norveškom, katalonskom, portugalskom, škotskom i vijetnamskom.
Oba naglaska su napisana kao crta ili sićušni trokut, s oštrim naglaskom usmjerenim prema dolje u kutu s desna na lijevo iznad slova. Veliki naglasak fizički je zrcalna slika akutnog naglaska kada se ispiše. Pokazuje prema dolje pod kutom s lijeva na desno. Naglasak može biti u obliku linije ili uskog trokuta. Trokut ima šiljasti kraj na dnu, zašiljen u slovo, s bazom na vrhu, dok je oblik linije također napisan šire na vrhu.
Akutni naglasak je prvi put korišten kao oblik akcenta visine u staroj Grčkoj na slogovima. Visinski naglasak opisuje oštar zvuk koji diktira tonski smjer riječi. Dakle, suvremeni akutni naglasak koristi se iznad samoglasnika za usmjeravanje smjera i slogovnog izgovora mnogih riječi. Najčešće se koristi za naglašavanje visokih samoglasnika ili za produljenje samoglasnika. Akutni naglasak često ukazuje na rastući ton.
Veliki naglasak, također, potječe iz antičke Grčke, gdje se koristio samo za naglašavanje posljednjeg sloga riječi. Ranije u riječi koristio se za snižavanje visine akutnog naglaska. Veliki naglasak označava naglašeni samoglasnik u talijanskim riječima, kao što su città ili università. U talijanskom i drugim jezicima koristi se kao otvoreni samoglasnik, označavajući visinu samoglasnika. Veliki naglasak korišten je za označavanje kratkih samoglasnika (u velškom) i dugih (u galskom), a karakterističan je za niski ton, za razliku od akutnih naglasaka. Ovi tihi zvukovi su istaknuti u mnogim azijskim i afričkim jezicima.
U mnogim svjetskim jezicima ti se naglasci koriste za postavljanje razlike između homografa, riječi koje se pišu isto, ali znače različite stvari. Homografske riječi često se odvajaju jednostavno kroz naglasak, koji mijenja značenje i izgovor riječi.
U engleskom su ovi naglasci rijetki. Povremeno se koriste u literaturi kako bi slijedili određeni obrazac rimovanja ili slogovnu strukturu. Naglasak se može dodati kako bi se izdužilo tiho ili kratko slovo. Česte su i u riječima posuđenim iz drugih jezika, kao što je pièce de résistance. Mnoge računalne tvrtke nude tipkovnice s naglascima ugrađenim u tipkovnicu, dok drugi programi za riječi nude prečace za umetanje tih naglasaka kada nisu ugrađeni u tipkovnicu.