Razlika između aliteracije i asonance u engleskom jeziku je u tome što je aliteracija komplementarna upotreba identičnih suglasnika na početku riječi, pri čemu je asonanca upotreba komplementarnih identičnih samoglasnika unutar riječi. Ove dvije ideje su sveprisutne u nekim vrstama poezije i proze, posebno u klasičnim epohama, gdje su ih pisci koristili prilično slobodno za dramski učinak. Ove dvije književne konvencije su tehnički različite, iako mogu funkcionirati na gotovo isti način.
Osim aliteracije i asonance, važno je prepoznati još jedan sličan element koji se zove konsonancija. Konsonancija je slaganje ili upotreba identičnih suglasnika u bilo kojem dijelu riječi, pri čemu je aliteracija specifično korištenje identičnih suglasnika na počecima riječi. Dakle, aliteracija je jedini član od tri koji je vezan isključivo za početak riječi. Ovi pojmovi predstavljaju vrlo slične ideje, iako je svaki tehnički različit; posljedično, uobičajeno je da budu zbunjeni u razgovoru.
Jedna od primarnih upotreba aliteracije proizlazi iz duge povijesti uporabe u engleskom jeziku. Drevni oblici engleskog jezika, kao što je staroengleski, obilato koriste aliteraciju. Drugi jezici kao što su staronordijski i saski također su koristili aliteraciju, gdje je korespondencija suglasničkih glasova imala određenu moć za dotične jezične zajednice.
Druga razlika između aliteracije i asonance je u jedinstvenim vrstama zvukova koje ove metode unose u rečenicu ili frazu. Aliteracija je nešto što je u moderno doba korisno u posebnim frazama koje se nazivaju “zvrtalice jezika”. Na primjer, izraz “Sally je prodala morske školjke uz morsku obalu” koristi neku vrstu raspoređene aliteracije, kolebajući se između početnog zvuka “s” i zvuka “sh”, kako bi se djeci pokazalo kako razlikovati ova dva suglasnika. Aliteracija također može biti korisna u drugim stavkama koje se nazivaju mnemoničkim uređajima, gdje pojedinci smišljaju vlastite “zahvalne fraze” kako bi zapamtili složene snopove riječi za sigurnosne lozinke ili druge svrhe.
Nasuprot tome, asonanca se više koristi za prikaz jedinstvenih samoglasničkih zvukova koji su prisutni u engleskom jeziku. Na primjer, ako netko kaže “Ne razbijaj svoj ulog”, možda pokazuje kako različite skupine slova tvore isti samoglasnik “dugi a”. To početnicima daje bolju predodžbu o tome kako je određeni samoglasnički zvuk predstavljen na različite načine na papiru kako bi se predstavila različita značenja. Aliteracija i asonanca se stoga mogu koristiti kao učinkoviti alati u podučavanju različitih elemenata izgovora i pravopisa.