U usporedbi, najočitija razlika između bakroglave i zvečarke je zvečka na vrhu repa zvečarke. Zvečarke drže svoje repove iznad zemlje kada se kreću, možda kako bi izbjegle ozljede zvečke, ali repovi bakroglava vuku se po tlu. Postoje i druge značajne razlike između ove dvije jamičarke, koje se nalaze samo u Novom svijetu. Na primjer, bakroglav je jedna vrsta, od kojih je prepoznato pet podvrsta; ali postoje 32 vrste zvečarki, od kojih mnoge imaju dodatne podvrste.
Osim repa, postoje i druge fizičke razlike između bakroglave i zvečarke, pa je malo vjerojatno da bi se jedna mogla zamijeniti za drugu. Boja bakrene glave kreće se od blijedosmeđe do ružičasto-smeđe s nizom tamnijih poprečnih traka. Od vrsta čegrtuša koje se nalaze u istom zemljopisnom području kao i bakroglava, neke — poput dijamantnolepog čegrtuša — imaju slične oznake, ali mnogo drugačiju boju, teže prema sivim i srebrnkastim nijansama. Bakrene glave rastu u prosjeku 20-37 inča (50-95 cm); dijamantni čegrtalj može narasti do gotovo 6 stopa (1.83 m) u duljinu, ali mnoge druge vrste, kao što su mali zvečari, obično ne prelaze 18 inča (45.72 cm).
Još jedna velika razlika između bakroglave i zvečarke je njihov odgovor na uočene prijetnje. Oboje se smatraju plašljivim i izbjegavat će kontakt s ljudima i drugim velikim sisavcima. Kada bijeg nije moguć, zvečarke se obično sklupčaju i vibriraju svojim zvečkom, što se univerzalno tumači kao upozorenje. Bakrene glave, kojima nedostaju zvečke kojima bi upozorile uljeze, često će ostati nepomične. No, daleko je vjerojatnije od zvečarki da udare bez provokacija, što im daje reputaciju agresivnosti.
Unatoč njihovoj reputaciji po agresivnosti, također je utvrđeno da bakroglavi imaju veću vjerojatnost od zvečarki da zadaju obrambeni ugriz, koji se ponekad naziva i suhi ugriz, kao upozorenje. Sve poskoke su otrovne i isporučuju svoj otrov kada ugrizu ubrizgavajući ga kroz očnjake nalik potkožnim očnjacima. Ipak, postoje dvije različite vrste ugriza. Lovački ugrizi isporučuju velike količine otrova, dizajniranog za ubijanje plijena; obrambeni ugrizi, međutim, isporučuju malo ili nimalo otrova, a namijenjeni su otjeranju žrtve.
Otrov bakroglave je manje moćan od zvečarskog, iako se niti jedan ne smatra dovoljno jakim da ubije zdravog odraslog čovjeka, čak ni u slučaju ugriza iz lova. Otrovi obiju zmija su hemotoksični, napadaju krv i krvožilni sustav žrtve i uzrokuju ozbiljna oštećenja tkiva. Neki otrovi zvečarki također sadrže neurotoksin koji napada živčani sustav. Od tisuća ugriza bakroglava i zvečarki godišnje u SAD-u, manje od desetak je smrtonosno. Međutim, neliječenje ugriza bilo koje zmije dovest će do značajnih ožiljaka i oštećenja tkiva.
Zvečarke i bakroglavi grabežljivci iz zasjede. Primarni plijen za oboje su mali sisavci poput miševa i vjeverica, iako će i jedni i drugi također pogoditi plijen prilika poput malih ptica, vodozemaca i drugih zmija. No, bakrenoglavi će također plijeniti velike kukce poput cvrčaka i gusjenica i aktivno će ih progoniti.
Zemljopisni raspon unutar kojeg se nalaze zvečarke mnogo je veći od raspona bakroglavih. Bakrenoglavi se nalaze samo u sjevernom Meksiku i u SAD-u unutar područja općenito omeđenog na zapadu Oklahomom, a na sjeveru Massachusettsom. Zvečarke se nalaze u cijeloj Sjevernoj Americi iu Južnoj Americi sve do Argentine.