Globalni sustav za mobilne komunikacije (GSM) i višestruki pristup s kodnom podjelom (CDMA) dva su konkurentna standarda u mobilnim uslugama. Oba imaju derivate za korištenje s 3G telefonima poznatim kao Universal Mobile Telecommunications System (UMTS) odnosno CDMA2000. Glavna razlika između dvije tehnologije je u tome kako pretvaraju glasovne podatke u radio valove i kako se operater povezuje s telefonom. Ostale razlike uključuju područje pokrivenosti, brzine prijenosa podataka i vrstu korištenog hardvera.
Pokrivenost
Neka područja i zemlje imaju dostupnu samo jednu tehnologiju, pa bi korisnici trebali svakako pregledati karte pokrivenosti prije kupnje telefona. Općenito govoreći, CDMA se najčešće nalazi u Sjevernoj Americi i nekim dijelovima Azije, dok se GSM nalazi na većini drugih mjesta. Neki operateri nude međunarodne ili “svjetske” telefone koji mogu raditi s oba, ali ako će se telefon koristiti pretežno u jednom području, možda ima smisla nabaviti onaj koji je vezan za jednu vrstu.
Brzina prijenosa podataka
Obje tehnologije mogu se koristiti sa 3G standardnim telefonima, ali 3G GSM brzine mogu biti veće od 3G CDMA brzina, što može napraviti veliku razliku za one koji svoje telefone koriste za društvene mreže, e-poštu i streaming videa. Najbrži 3G standard koji se koristi s CDMA2000 je EV-DO Rev B., koji ima brzinu prijenosa podataka od oko 15.67 megabita u sekundi (Mbit/s). Najbrži standard dostupan s UMTS-om je HSPA+, sa brzinama do 28 Mbit/s.
hardver
GSM telefoni i CDMA telefoni također koriste različite vrste pametnih kartica poznatih kao Universal Integrated Circuit Cards (UICC). To su male izmjenjive kartice koje se mogu koristiti za pohranu informacija poput popisa kontakata te za aktiviranje, razmjenu i nadogradnju telefona bez intervencije operatera sve dok je telefon otključan. To znači da operater omogućuje da telefon radi čak i ako krajnji korisnik izvadi i promijeni karticu. Iako se obje vrste mogu prodavati zaključane, to je češće kod CDMA telefona.
UICC-i se mogu programirati za rad s GSM-om ili CDMA-om i njihovim derivatima ili s oboje. One koje rade samo s GSM telefonima zovu se kartice Subscriber Identity Module (SIM), a one koje rade samo s CDMA telefonima nazivaju se karticama CDMA2000 Subscriber Identity Module (CSIM). Također postoji nekoliko tipova UICC-a koji su programirani za rad s GSM, UMTS, CDMA i CDMA2000, uključujući CSIM/USIM kartice i kartice modula za prijenos korisničkog identiteta (R-UIM).
roamingu
Općenito govoreći, obje mreže imaju prilično koncentriranu pokrivenost u većim gradovima i duž glavnih autocesta. GSM operateri, međutim, imaju ugovore o roamingu s drugim GSM operaterima, omogućujući širu pokrivenost više ruralnih područja, općenito govoreći, često bez naknade za roaming za korisnika. CDMA mreže možda ne pokrivaju i ruralna područja, a iako se mogu ugovoriti s GSM stanicama za roaming u ruralnijim područjima, naknada za korisnika može biti znatno veća.
Međunarodni roaming
Neki GSM i CDMA operateri nude međunarodni roaming, što znači da korisnici i dalje mogu koristiti svoje telefone kada putuju u inozemstvo. Da bi radio na međunarodnoj razini, telefon mora biti quad-band telefon, što znači da radi s frekvencijama od 850, 900, 1800 i 1900 MHz. Uz to, telefon mora biti otključan i korisnik mora pokušavati koristiti mrežu koja postoji u zemlji, što je ponekad teže učiniti s CDMA jer manje zemalja ima CDMA mreže. Međutim, ako je telefon otključan i postoji mreža, tada korisnici mogu kupiti UICC s minutama i lokalnim brojem u zemlji u koju putuju kako bi izbjegli plaćanje međunarodnih tarifa.
4G
Stvari postaju malo složenije kada su u pitanju telefoni s 4G. Većina mobilnih operatera u SAD-u koristi CDMA. 4G telefoni općenito koriste LTE (Long Term Evolution), brzu bežičnu širokopojasnu tehnologiju. U većem dijelu svijeta preferira se GSM i 4G telefoni s LTE izvan SAD-a koriste ovu uslugu. U SAD-u, međutim, američki mobilni operateri koji nude 4G telefone prešli su na LTE na CDMA usluzi. Moguće je odrediti koju uslugu pametni telefon koristi s brojem modela telefona. Proizvođači telefona ili mobilni operateri mogu pojasniti ove informacije. Od 2014. korisnici u SAD-u najvjerojatnije koriste CDMA. S izuzetkom zemalja poput Rusije i Japana, koje nastavljaju koristiti CDMA poput SAD-a, većina drugih zemalja u svijetu koristi GSM za 4G.