Kada je netko optužen za zločin, može odgovoriti na jedan od tri načina: može se izjasniti da nije kriv, kriv ili nolo contendere, što doslovno znači “bez osporavanja”. Izjašnjavanje o nevinosti prilično je razumljivo samo po sebi – to je zapravo osoba koja kaže: “Nisam to učinio, a želim svoj dan na sudu.” Za priznanje krivnje potrebno je priznati da je okrivljenik počinio kazneno djelo. Međutim, u izjašnjavanju o neospori ne priznaje krivnju, ali prihvaća kaznu.
Kada netko prizna krivnju, on ili ona priznaje počinjenje zločina i prihvaća kaznu za to. Međutim, sud ne prihvaća automatski priznanje krivnje. Sudac mora biti uvjeren da je osoba zapravo kriva, za razliku od, na primjer, pokrivanja voljene osobe. Tužiteljstvo mora predočiti neke od dokaza koje bi planiralo upotrijebiti na sudu za dokazivanje elemenata svoje teze.
Osoba koja se izjasni o krivnji obično mora izdvojiti ili svojim riječima opisati zločin koji je počinjen. Sudac također mora uključiti okrivljenika u razgovor ili raspravu kako bi se uvjerio da osoba razumije što izjašnjavanje o krivnji znači, posebno u pogledu odustajanja od prava na suđenje s porotom. Osoba se ne može izjasniti krivim — a sud ne može prihvatiti priznanje krivnje — ako optuženik aktivno tvrdi da je nevin.
Izjava o neosporavanju zapravo glasi: “Ne kažem da sam počinio zločin, ali shvaćam da bih ipak mogao biti osuđen, pa ću podnijeti kaznu.” Osoba koja se izjasni o neosporavanju i dalje može tvrditi da je nevina ili se barem suzdržati od tvrdnje o krivnji. Optuženik koji se ne osporava može smatrati da su troškovi suđenja – financijski, emocionalni ili vremenski – veći od troškova izjašnjavanja o krivnji. Pogotovo ako je kazna relativno mala, kao što je novčana kazna ili rad za opće dobro, okrivljenik se na suđenju može izjasniti o nespornoj krivnji, umjesto da izrekne osuđujuću presudu, a možda i strožu kaznu.
Jedna od prednosti izjašnjavanja o neosporavanju je da se ne može koristiti protiv optuženika u kasnijem građanskom postupku. Na primjer, recimo da je netko optužen za nesavjesnu vožnju i prouzročio nesreću koja uključuje tjelesne ozljede. Kazne možda nisu prestroge, ali bi oštećena osoba mogla podnijeti građansku tužbu tražeći veliku novčanu odštetu. Ako okrivljenik prizna krivnju u kaznenom predmetu, oštećeni bi to priznanje mogao iskoristiti u građanskoj parnici kao dokaz da je vozač već priznao odgovornost za nesreću. Međutim, bez prigovora, optuženik može zadržati svoju nevinost, a da pritom izbjegava vrijeme i trošak kaznenog suđenja.
Razlike između izjašnjavanja o krivnji i neosporavanja mogu biti suptilne. Obje žalbe imaju svoju svrhu i mogu djelovati drugačije za pojedince koji se suočavaju s kaznenim i građanskim optužbama.