Kleveta, kleveta i kleveta povezani su pojmovi koji se odnose na štetu nanesenu ugledu ili karakteru neistinitim, uvrnutim ili zlonamjernim izjavama. Problemi u vezi s ovim konceptima mogu biti jednostavni poput srednjoškolskih tračeva ili složeni poput korporativnih parnica za klevetu. Općenito, kleveta je čin narušavanja ugleda neistinitim ili zlonamjernim izjavama, dok se kleveta i kleveta smatraju oblicima ili metodama klevete.
Ugled je nevjerojatno važan u ljudskoj civilizaciji; Tužbe za klevetu ne obrađuju samo povrijeđene osjećaje neke osobe ili subjekta, već umjesto toga pokušavaju utvrditi postoji li osnova za novčanu štetu na temelju stvarno prouzročene štete. Na primjer, ako osoba činjenično izjavi medijima da su svi proizvodi koje tvrtka prodaje zaprljani olovom, ta tvrtka može izgubiti kupce i vrijednost dionica čak i ako je izjava neistinita ili izopačena. Ako bi se pokazalo da je izjava zlonamjerna i obmanjujuća, osoba koja je dala izjavu mogla bi biti tužena za klevetu.
Kleveta je izraz koji se koristi za opisivanje klevete kada je napisana u tisku ili pisanom komunikacijom. Općenito, informacije se moraju dati trećoj strani i javno objaviti; osoba obično ne može biti tužena za klevetu za nešto što zapiše u osobni dnevnik, na primjer. Također je potrebno da klevetnička izjava prouzroči mjerljivu štetu. Napisana laž koja ne uzrokuje štetu može predstavljati povredu integriteta, ali obično nije osnova za tužbu.
Kleveta je verbalna izjava koja uzrokuje klevetničku štetu. Dotična izjava obično se mora dati trećoj strani i općenito se mora smatrati da ima zlonamjeran učinak. Zanimljivo je primijetiti da zakoni o kleveti ne zahtijevaju uvijek mjerljivu štetu; ako osoba zlonamjerno optuži drugu trećoj strani za kriminalno ponašanje, nesposobnost obavljanja radnih dužnosti ili seksualno nedolično ponašanje, neke regije dopuštaju građanski progon.
Tiskani, televizijski i internetski mediji moraju se intenzivno baviti mogućnošću optužbi za klevetu. Budući da se mediji obično smatraju izvorom činjenica, svim klevetničkim izjavama koje se daju u tisku obično se pridaje veća težina i mogu rezultirati većim razinama štete i većim nagodbama za tužitelja. Zaštita od tužbi za klevetu jedan je od glavnih razloga zašto su novinari osposobljeni provjeravati izvore i primati višestruke potvrde neke činjenice prije tiskanja ili objavljivanja informacija. Mnogo modernih kritika medija odnosi se na slom ovih standarda, navodeći sve veći broj neprovjerenih izjava koje se predstavljaju kao činjenice.
Regionalni zakoni se uvelike razlikuju, ali općenito se kleveta i kleveta smatraju građanskim, a ne kaznenim djelima. Ljudi koji su proglašeni krivima za klevetu obično moraju platiti kazne tužitelju, umjesto da služe zatvorske ili druge kazne. U većini područja, ako se može dokazati da je izjava istinita, ona ne podliježe kaznenom progonu čak ni kada je data sa zlonamjernom namjerom. Također je važno napomenuti da je ključno da se dotična izjava prezentira kao činjenica, a ne kao mišljenje, jer je pravo na slobodno mišljenje zajamčeno u mnogim područjima.