Konsonancija i asonanca su pjesnički oblici koji su slični po tome što oboje imaju slične zvukove koji se ponavljaju u jednom pjesničkom redu. Razlika između konsonancije i asonancije povezana je s vrstom ponavljanja zvukova koji se nalaze u retku. Asonanca se javlja kada se glasovi samoglasnika ponavljaju nekoliko puta unutar retka, dok konsonancija sadrži ponavljajuće suglasničke zvukove u cijelom, obično u sredini ili na kraju riječi. Korištenje ovih tehnika može pomoći pjesniku da doda podsvjesno značenje riječima svoje pjesme kroz učinak koji slični zvukovi imaju na čitatelja ili slušatelja.
Mnogi ljudi misle o pjesničkim sredstvima samo u smislu onoga što riječi pjesme znače. Na primjer, pjesnik može koristiti tehnike poput metafore ili usporedbe kako bi izvukao više od doslovnog značenja riječi na stranici. Postoje i uređaji pomoću kojih pjesnici mogu stvarati efekte na temelju zvuka riječi u svojim pjesmama. Dva od ovih uređaja, konsonancija i asonanca, postižu se različitim sredstvima, ali često imaju istu namjeru. Oboje se koriste da dodaju značenje riječima pjesme iz načina na koji zvuče kada se izgovore.
Jedna osnovna razlika između ova dva oblika može se pronaći u zvukovima s kojima je svaki uređaj povezan. U slučaju asonance, ti su glasovi rimovani samoglasnici koji se javljaju u nekoliko riječi unutar retka. Same riječi ne moraju se nužno rimovati jedna s drugom, ali glasovi samoglasnika moraju biti slični. Na primjer, stih “Kiša je opustošila grobove” sadrži asonancu kroz ponavljanje dugog samoglasnika “a” četiri puta.
Nasuprot tome, konsonancija ponavlja zvukove suglasnika nekoliko puta u cijelom retku. Kada se to dogodi na početku riječi, kao u frazi “bijesna borba šakama”, poznata je kao zasebna tehnika koja se zove aliteracija. Konsonancija postoji kada se suglasnički glasovi ponavljaju u sredini ili na kraju riječi u retku. Jedan od primjera suglasnosti bio bi stih: “Usred lokve se galao.”
Postoji mnogo načina na koje pjesnici mogu koristiti konsonanciju i asonancu da svojoj poeziji dodaju dodatnu dimenziju. Zvuk riječi zapravo može naglasiti značenje riječi. Osim toga, korištenje ovih tehnika na ekstreman način često može dodati dašak humora pjesmi. Bez obzira na namjeru, učinak koji stvara način na koji riječi zvuče kada se izgovaraju je razlog što pjesnici tako često koriste konsonanciju i asonancu.