Razlika između kronične opstruktivne bolesti pluća (KOPB) i emfizema je u tome što je KOPB krovni pojam koji označava skup kroničnih respiratornih bolesti, što uključuje emfizem, zajedno s drugim stanjima, poput kroničnog bronhitisa i astme. U tom smislu, razlika između njih prvenstveno leži u definiciji i stopi smrtnosti. Pacijenti s KOPB-om susreću se s bezbroj bolesti i stoga imaju veću stopu smrtnosti od onih koji pate isključivo od emfizema. Da bi se dijagnosticirala ili KOPB ili emfizem, pacijentova pluća moraju biti trajno oštećena, čime se sprječava cirkulacija odgovarajućeg kisika kroz tijelo.
Najistaknutiji simptom KOPB-a i emfizema je nemogućnost pluća da pravilno izdahnu. Ako je invaliditet uzrokovan isključivo oštećenjem alveolarnih vrećica u plućima, pacijentu se najčešće postavlja dijagnoza emfizema. Ako, pak, ovaj simptom pogoršava bronhitis, što je iritacija bronhiola, ili astma, obično se postavlja dijagnoza KOPB-a. I KOPB i emfizem najčešće su uzrokovani udisanjem duhanskog dima iz prve ruke, iako su neke bulozne bolesti pluća, cistična fibroza i nedostatak alfa-1 antitripsina također uključeni u oba stanja. Osobe koje boluju od kronične astme, osobito od djetinjstva, često su pod većim rizikom za razvoj emfizema, a zatim i KOPB-a ako puše duhan.
Prvi znak i KOPB-a i emfizema je ekstremna kratkoća daha nakon napora. Ovaj simptom postaje sve gori i izraženiji kako bolest napreduje sve dok pacijent ne ostane bez daha čak i u mirovanju. Kronični bronhitis, još jedan preduvjet za dijagnozu KOPB-a, dijagnosticira se kada su prisutni kronični kašalj, prekomjerna proizvodnja sluzi, a ponekad i cijanoza – plavkasta boja kože. Postupni gubitak plućne funkcije, obilježen ovim općim simptomima, dijagnostički je kriterij na temelju kojeg se postavlja dijagnoza KOPB-a. Ako bliski član obitelji ima bolest, dijagnoza se može postaviti i prije jer istraživanja upućuju na vjerojatnu genetsku povezanost i s navedenim respiratornim bolestima.
KOPB i emfizem mogu se kvantificirati laboratorijskim ispitivanjem. Najčešći test je test plućne funkcije, nazvan spirometrija. Test se radi puhanjem u stroj koji može odrediti specifični kapacitet pluća. Ovaj neinvazivni test obično je prvi put kada se sumnja na respiratornu patogenezu. Kako bi postavio konačnu dijagnozu, liječnik može napraviti rendgenske snimke ili druge snimke pluća kako bi potražio oštećeno tkivo.