Postoji niz razlika između neoklasicizma i romantizma, ali najveće su usmjerene na stil, tematski fokus i utjecaj emocija. Vrijeme kada je svaki pokret bio najpopularniji također je nešto drugačije, s neoklasicističkim idejama koje su se obično pojavljivale prije uspona romantičara. Vjeruje se da je neoklasicizam – proizvod 18. stoljeća – započeo kao počast prošlosti. Pojedinci u ovom razdoblju cijenili su kulturu i kreativna djela koja su proizvele legendarne civilizacije poput onih u staroj Grčkoj i Rimu. Romantizam je, s druge strane, nastao u 18. stoljeću kao odgovor i alternativa klasicizmu, te je kao rezultat stavio veći fokus na uvažavanje egzotičnog i drugačijeg. Dva će se stila ponekad preklapati, a ne pridržavaju se svi pisci i mislioci svih karakteristika bilo kojeg žanra; u većini slučajeva, razlike između njih su oštrije u teoriji nego u praksi.
Filozofske primjene
Ljudi obično govore o neoklasicizmu i romantizmu kako se odnose na pisce i mislioce, a općenito se na njih gleda kao na stilove filozofije i retorike. Znanstvenici klasificiraju djela kao i ideje u ove kategorije na temelju njihova vremena i kronologije, ali i, što je možda još važnije, na temelju ideja koje sadrže i tema o kojima raspravljaju. Može se reći da prava razlika između ove dvije filozofije leži u razlici između razuma i emocija, između tradicije i inovacije, te između pojedinca i društva. Obično ne postoji recept ili strogi skup zahtjeva za uvrštavanje u bilo koju kategoriju, a u većini slučajeva klasifikacija se vrši uglavnom na temelju ukupnog “osjećaja” djela.
Stilske razlike
Tematika i književni stil jedno je od najočitijih mjesta na kojima se razilaze djela iz neoklasičnog i romantičnog razdoblja. Neoklasična djela obično se pridržavaju prošlih predložaka za strukturu. Romantičari su, međutim, bili više eksperimentalni u svojim književnim pristupima. Na primjer, vjerojatnije je da će pisati poeziju u nerimovanim praznim stihovima, a ne u tipičnoj rimovanoj strukturi dvostiha karakterističnoj za većinu neoklasične poezije. Romantična književnost također je koristila fantastične mitske slike ili slike usredotočene na prirodu u mnogim djelima kao što je pjesma Samuela Taylora Coleridgea “The Rime of the Ancient Mariner”, dok su neoklasični autori i pjesnici poput Johna Drydena često naglašavali povijesna razdoblja ili teme prožete moralnim poukama.
Tematski fokus
Realizam, ili usredotočenost na to kako stvari stvarno jesu, često je u suprotnosti s idealizmom, ili fiksacija na to kako bi stvari mogle biti, a način na koji se ta napetost hvata i prenosi je još jedna važna razlika između stilova. Likovi u neoklasicističkim djelima obično su umjereni i nekontroverzni, a radnje imaju tendenciju da se čvrsto pridržavaju tradicionalnih tema. Romantična djela, naprotiv, češće donekle idealiziraju ljude promičući ljudsku nevinost i ideju takozvanog “plemenitog divljaka” nesmetanog modernim zalima. Nekonformisti i sklone slavljenju i u romantičnoj književnosti.
Ovi pristupi također naglašavaju različit naglasak u neoklasicizmu i romantizmu koji se tiče društva i pojedinca. Ljudska mašta i jedinstveni osobni pogledi postali su kamen temeljac pisanih tekstova u romantičnoj književnosti, osobito u poeziji romantične ere koju su proslavili William Wordsworth, Lord Byron i drugi. Međutim, mašta se u neoklasičnoj literaturi pomalo de-naglašava. Pisci su češće koristili ustaljene književne forme – poput eseja i satire autora poput Alexandera Popea – za analizu stvarnih događaja i ljudi.
Utjecaj emocija
Drugo područje u kojem se dva stila razilaze je fokus potonjeg na emocije i osjećaj, a ne na razum. Kao rezultat toga, odabir riječi i jezik često su koristili više metaforičkih i deskriptivnih sredstava koja bi prizivala različite slike i asocijacije kod čitatelja. Nadalje, priče su često usađene s više drame, a likovi su bili humaniziraniji kako bi izazvali empatiju publike. Neoklasični likovi i zapleti obično su konzervativnije prirode, a također imaju tendenciju vjernije promatrati prikladnost i kulturne norme tog vremena.