Razlika između povrata na imovinu i povrata na kapital u općem smislu temelji se na bruto i neto dobiti. Imovina obično predstavlja tržišnu cijenu trajnih dobara kao što su nekretnine, automobili i teška građevinska oprema, te sama poduzeća ili ulaganja poput obveznica koje zadržavaju svoju vrijednost tijekom vremena. Vlasnički kapital, s druge strane, predstavlja kolika je stvarna novčana vrijednost nečega nakon što se od njega oduzmu svi nepodmireni dugovi i založna prava, a to također može uključivati poreze koji se moraju platiti kao što su porezi na mirovinske račune ili rente kada se unovče in. Izračuni povrata na imovinu i povrata kapitala često se koriste u investicijskoj zajednici kako bi se utvrdilo kolika je vrijednost poduzeća ako se mora likvidirati ili koliku izgrađenu vrijednost ima za određivanje sigurne razine zaduživanja za rast poslovanja. Konkretnije, međutim, povrat na imovinu (ROA) i povrat na kapital (ROE) metrički su pokazatelji koje korporacije koriste na temelju zarade ili neto prihoda tvrtke kako bi utvrdile proizvodi li tvrtka ono što se smatra zdravim profitom i maržom rasta.
Standardni način na koji korporacije koriste da otkriju koliki je povrat ulaganja (ROI) za tvrtku ili njezine dioničare temelji se na neto prihodu. Neto prihod, prikazan u bilanci poduzeća, je brojka koja predstavlja prihod koji je tvrtka ostvarila u određenom razdoblju nakon oduzimanja svih poslovnih rashoda i gubitaka i, u tom pogledu, ima neku sličnost s apsolutnom vrijednošću kapitala samog poduzeća. Izračuni povrata imovine su nešto od idealiziranog oblika predstavljanja vrijednosti tvrtke, gdje se neto prihod dijeli s ukupnom imovinom kako bi se dobio postotak ROA. Prilagodbe ROA mogu se izvršiti dodavanjem troškova kamatne stope natrag u prihod prije izračuna, ali dug koji tvrtka ima ne koristi se za proizvodnju konačnog postotka, pa može biti proizvoljan broj.
Povrat na kapital smatra se najvažnijim omjerom na koji treba obratiti pažnju pri određivanju vrijednosti poslovanja i smatra se izravnim pokazateljem koliko dobro menadžment u tvrtki vodi tvrtku. Ova brojka je također postotak kao ROA, a izračunava se dijeljenjem neto prihoda s prosječnim dioničarskim kapitalom. Prosječni dionički kapital također se naziva dionički kapital, dionički kapital ili neto vrijednost, a može se predstaviti na dva načina. U tradicionalnom obliku, dionički kapital jednostavno je ukupna imovina minus svi dugovi i obveze, što je tipičan način na koji se kapital definira. Dionički kapital također se može definirati dodavanjem zadržane dobiti ili prihoda koje je tvrtka ostvarila povrh vrijednosti sve imovine, što često daje mnogo veći postotak ROE, budući da zarada često premašuje imovinu u mnogim korporativnim okruženjima.
Budući da se povrat na imovinu i povrat na kapital izračunavaju vrlo različito ovisno o tome je li dug uključen u proces, investitori imaju različite standarde za to koji su dobri reprezentativni brojevi za svaku vrijednost. ROA je idealizirani broj koji negira dug tvrtke, a to čini vrijednost ROA-a od 5% ili više, koju financijski stručnjaci smatraju zdravim. ROE mora biti veći jer je dug izražen u postocima i to je istinitiji prikaz vrijednosti tvrtke. Ulagači traže minimalni ROE od 15% ili se smatra da tvrtka ne raste održivom stopom.
Još jedan važan čimbenik koji treba imati na umu kod povrata na imovinu i povrata kapitala jest kako se oni međusobno uspoređuju unutar iste tvrtke. Ako je ROA nizak, a ROE visok, to znači da je imovina poduzeća ograničena i da ima mnogo dugova. Gdje se ROA i ROE bliže međusobno približavaju, pokazatelj je da je dug nizak i da tvrtka vjerojatno doživljava stabilan, pouzdan rast. Kada se povrat na imovinu i povrat na kapital koriste za procjenu održivosti poduzeća, brojke se moraju promatrati tijekom mnogih tromjesečnih ili godišnjih poslovnih ciklusa kako bi se dobila točna slika o tome kamo se tvrtka nalazi.