Sepsa i septikemija su dva usko povezana medicinska stanja, koja uključuju raširenu upalu i infekciju kod pacijenta. U slučaju sepse, stanje uključuje upalni odgovor cijelog tijela na infekciju negdje u tijelu koju je potrebno liječiti kako bi se sepsa riješila. Septikemija je izraz koji se koristi za označavanje prisutnosti bakterija u krvi, potencijalnog uzroka sepse. Ovaj izraz je zapravo donekle zastario i često se izbjegava u kliničkoj praksi zbog zbrke oko definicije.
Razlika između sepse i septikemije prvenstveno okružuje činjenicu da je septikemija izolirana pojava, dok je sepsa sindrom. Slični tretmani se koriste za oba stanja jer oba obično uključuju prisutnost agresivnih bakterija u tijelu i pacijentu će možda trebati jaki antibiotici da preživi infekciju. Pacijenti će također možda morati provesti dane ili tjedne na intenzivnoj njezi radi praćenja liječenja tijekom sepse i septikemije.
U bolesnika sa sepsom može se početi javljati zatajenje više organa kako se upala širi i stvara kaskadni niz medicinskih problema dok se tijelo pokušava boriti protiv infekcije. Bolesnik se obično mora liječiti na intenzivnoj njezi. Za borbu protiv infekcije daju se snažni antibiotici, a pacijentu se pruža potporna njega kako bi se nadoknadili zatajenje unutarnjih organa. Medicinska oprema poput respiratora može se koristiti za pomoć pacijentima pri disanju, na primjer, ako imaju poteškoća s samostalno disanjem.
Septicemija, gdje bakterije ulaze u krvotok, može biti uzrokovana komplikacijama lokalizirane infekcije ili kirurškog zahvata. Pacijent se može jako razboljeti jer bakterije cirkuliraju tijelom, uzrokujući niz lokaliziranih infekcija i dovodeći do raširene upale. Ako se septikemija ne liječi rano, može rezultirati sepsom. Neliječena sepsa na kraju će rezultirati šokom, komom i smrću za pacijenta i smatra se hitnim kliničkim stanjem.
Pružatelji skrbi možda radije opisuju prisutnost bakterija u krvi kao “bakteremija”, izbjegavajući u potpunosti izraz “septikemija”. Zbrka između sepse i septikemije može se vidjeti u nekim tekstovima koji se naizmjenično odnose na ta dva stanja. Liječnici obično radije koriste precizan jezik kada rade s pacijentima i jedni s drugima kako bi bili sigurni da svi uključeni u potpunosti razumiju dijagnozu i njezine implikacije, te se stoga mogu suzdržati od korištenja pojmova za koje se zna da izazivaju zbrku ili nesigurnost, uključujući zastarjele izraze ili izraze koji se koriste u različitim načinima različitih praktičara.