Uobičajena pogreška, koja izluđuje učitelje svih razina, je miješanje riječi “je” i “to je”. Iako se prosječnom piscu razlika možda ne čini značajnom, ispravna upotreba riječi može vam pomoći da izgledate inteligentnije i obrazovanije. Mnogi ljudi stvaraju prvi dojam jednostavnim čitanjem nečijeg pisanog, pa želite da vaše pisanje bude što točnije.
“Njegov” je posvojni pridjev – koji se ponekad također smatra posvojnom zamjenicom – što znači “pripadanje tome”. Zabuna nastaje jer ako se zamjenicom “it” ne zamijeni imenica, koristi se apostrof. Na primjer, kost koja pripada psu je “pseća kost”. Gumica na olovci je “gumica olovke”. Oba primjera koriste apostrof plus “s” kako bi se pripisalo vlasništvo.
Međutim, kada se “it” koristi umjesto imenice, apostrof se više ne koristi. Umjesto “zečji kavez”, mogli biste reći “njegov kavez”. Umjesto “prozor kuće”, rekli biste “njezin prozor”. To zbunjuje ljude koji su navikli na apostrofe koji označavaju posvojnost. Drugi primjeri posesivnog “svojih” mogli bi uključivati psa koji zakapa svoju kost u svom dvorištu i stol kojemu je slomljena noga i stolnjak koji treba glačati.
“To je” je kontrakcija. Kontrakcija je kada se nova riječ tvori od dvije ili više odvojenih riječi. U engleskom se apostrof koristi za priznavanje slova koja nedostaju. “Nemoj” je kontrakcija “nemoj”, a “ne treba” je kontrakcija od “ne treba”. “To je” skraćeno je za “jest” ili rjeđe za “ima”.
Svaki put kad “to je” uključuje apostrof, pisac bi trebao moći zamijeniti “to jest” ili “ima” i da rečenica i dalje ima smisla. “Sutra će mi biti rođendan”, točno je jer se može promijeniti u “Sutra će mi biti rođendan.” “Prošlo je dva sata otkako sam jeo”, može se provjeriti nakon promjene u “Prošlo je dva sata otkako sam jeo”, i dalje je točna.
Stoga je lako pomiješati dvije riječi, jer engleski ne slijedi uvijek svoja vlastita pravila!