Trezorski zapisi i trezorske obveznice su vrijednosni papiri koje prodaje Ministarstvo financija Sjedinjenih Država. Postoje dvije glavne razlike između ovih vrsta problema. Prva razlika je u tome što trezorski zapisi imaju rok dospijeća kraći od jedne godine, dok trezorske obveznice imaju rok dospijeća više od 10 godina. Druga razlika je u tome što trezorski zapisi nemaju otplatu kamata, a trezorske obveznice imaju polugodišnje plaćanje kamata.
I trezorski zapisi i trezorske obveznice imaju dobro definirane datume dospijeća. Trezorski zapisi predstavljaju oko jednu trećinu nepodmirenog duga američke vlade i izdaju se tjedno, s dospijećem od tri mjeseca, šest mjeseci i godinu dana. Trezorski zapisi se prodaju na aukciji ponedjeljkom, a plaćanje dospijeva do sljedećeg četvrtka. Trezorske obveznice izdaju se četiri puta godišnje — u veljači, svibnju, kolovozu i listopadu — s rokom dospijeća od 15, 20 i 30 godina.
Trezorski zapisi se prodaju s diskontom, a dobit se ogleda isključivo u razlici između nominalne i diskontne cijene. Dobit od kupnje trezorske obveznice ogleda se u razlici između nominalne vrijednosti i diskontne cijene kao i zbroju polugodišnjih isplata kamata. I trezorski zapisi i trezorske obveznice smatraju se najsigurnijim mogućim ulaganjima koje investitor može napraviti jer ih podupire američka vlada. Njihov kraći rok je razlog zašto se trezorski zapisi naširoko smatraju manje rizičnim od njih dvoje.
Trezorske stope izračunavaju se iz trezorskih zapisa i trezorskih obveznica, a odražavaju kamatne stope po kojima američka vlada može kupiti američke dolare. Zanimljiva korelacija između trezorskih zapisa i trezorskih obveznica prikazana je na krivulji prinosa. Krivulja prinosa prikazuje očekivane prinose, odnosno povrat ulaganja, tijekom vremena i izračunava se pomoću procesa poznatog kao bootstrap metoda, koja izračunava nultu stopu za niz vrijednosnih papira.
Kao što bi se moglo očekivati, povrat ulaganja je obično veći kada se novac ulaže na duže razdoblje. U ovoj normalnoj situaciji, grafikon se naginje prema gore, s nižim prinosima u kratkom roku – od tri mjeseca do jedne godine – i višim prinosima na dugi rok – pet do 30 godina. U rijetkim trenucima ekonomske krize, krivulja prinosa je obrnuta, što je pojava poznata kao backwardation. U ovoj situaciji smatra se da je rizičnije držati dugoročne vrijednosne papire.