Jedna od svrha književnosti je otvoriti um čitatelja dubljim perspektivama i dubokim vezama. Kroz stoljeća književni su kritičari skupili popriličan popis pojmova, poput usporedbe i personifikacije, koji nazivaju spisateljske trikove i tehnike. Pojam usporedba odnosi se na jednostavnu usporedbu između dviju stvari koje očito nisu iste pomoću riječi kao ili kao. Personifikacija se odnosi na pametan način na koji pisac poziva čitatelja da zamisli da je nešto jasno neživo, poput stare cipele, ili živo, ali bez životne snage, kao što je tornado, zapravo živo.
Doista dobra usporedba nudi čitatelju pronicljivo iznenađenje. U rukama neiskusnog pisca, tendencija da se prečesto identifikuje pomoću usporedbe očituje se kao klišej. Pjesma koja opisuje dijete kao “tiho kao miš” ne čini ništa dobro djetetu, mišu ili čitatelju jer nudi dublji način razmatranja opisane situacije. S druge strane, poznata rečenica Williama Wordswortha, “Lutao sam usamljen kao oblak” nudi i usporedbu i personifikaciju odjednom. Važno je napomenuti da je jedan od načina na koji se klišeji rađaju prekomjerna upotreba; Wordsworthova usporedba bila je toliki hit da je brzo ušla u narodni jezik i pretvorila se u razinu klišeja.
Usporedba i personifikacija usko su povezani jer obje izviru iz metafore. Mnogi čitatelji sjećaju se da je metafora definirana kao izravna usporedba dviju različitih stvari. U suštini, to znači da je metafora usporedba bez primjene sličnog ili kao. On spaja dva potpuno različita objekta, ideje ili događaje u jednu stvar. Na primjer, malo dijete može likovati: “Sunce sam na cijelom licu” kada želi izraziti ogromnu sreću.
I usporedba i personifikacija miješaju dvije vrlo različite esencije, ali personifikacija to čini specifičnom metodologijom. U personifikaciji, jedan od elemenata je živo biće ili barem sugerira živo biće, dok drugi očito nije. Kao i kod usporedbe i metafore, personifikacija, u pogrešnim rukama, postaje klišej ili još gore, sentimentalna, poput stare kuće koja se opisuje kao pretučeno štene.
Od svih pjesnika, djeca su možda najviše prilagođena mogućnostima personifikacije, vjerojatno zato što je za njih cijeli svijet pun animiranih ličnosti. Dijete koje primijeti da jesenje lišće maše zbogom jeseni i pozdrav zimi vidi lišće kao tisuću ruku koje pripadaju stablu. Onaj tko se brine da djedov zimski kaput izgleda pogrbljen i čeka u ormaru vidi da je kaput poprimio osobnost osobe koja ga je nosila.