Pravilo najboljih dokaza može se pratiti do Velike Britanije iz 18. stoljeća i i dalje je dio mnogih pravnih sustava, uključujući i Sjedinjene Države. Prvotna svrha pravila bila je spriječiti da se izmijenjeni dokazi, bilo namjerno ili slučajno izmijenjeni, prihvate na sudu kao dokaz. Iako je pravilo o najboljim dokazima i dalje dio sadašnjih saveznih pravila o dokazima Sjedinjenih Država, izvorna svrha je pomalo zastarjela i njegova je praktična primjena komplicirana u elektronskom dobu.
Prema Federalnim pravilima o dokazima, pravilo 1002 kaže: “Da bi se dokazao sadržaj pisanja, snimke ili fotografije, potreban je izvorni zapis, snimka ili fotografija, osim ako nije drugačije određeno u ovim pravilima ili Zakonom o Kongresu.” U Sjedinjenim Državama ovo je kodifikacija pravila najboljeg dokaza. Naprosto, pravilo zahtijeva da se original mora izraditi osim ako se ne primjenjuje jedna od ograničenog broja iznimaka od pravila, dopuštajući korištenje duplikata.
Prvotno je bilo potrebno pravilo najboljeg dokaza jer su se prije digitalnog doba kopirali dokumenti ručno. Očigledno, greške su se često događale. Osim toga, osoba koja je napravila kopiju često je bila ista osoba koja je željela prihvatiti dokument na sudu kao dokaz. Kao takve, namjerne “pogreške” često su napravljene kada je greška bila u korist osobe koja je kopirala. Pravno rješenje ovog problema bilo je zahtijevati da se predoči original kada stranka želi prihvatiti dokument na sudu kao dokaz.
Izvorno opravdanje za pravilo najboljeg dokaza ne postoji u onoj mjeri u kojoj je to nekada bilo. Većina kopija se izrađuje faksimilnim strojem koji ne može napraviti pogreške na isti način na koji bi to učinila osoba koja ručno kopira dokument. Kopije videozapisa, snimaka ili fotografija također nisu podložne istoj zabrinutosti zbog neovlaštenog neovlaštenog pristupa kao što je to nekoć bio dokument iz 18. stoljeća.
Iako je svrhu pravila najboljeg dokaza postalo teže opravdati, primjena pravila također je postala komplicirana. Budući da se velika većina komunikacije sada ostvaruje elektroničkim putem i da prosječna osoba redovito koristi video i zvuk za snimanje događaja, utvrđivanje da je dokaz izvorni postalo je dugotrajno i skupo. Provjera da video ili zvučna snimka nije neovlaštena može zahtijevati stručnu analizu, za što je potrebno dosta vremena i novca. E-mail ili tekstualne poruke jednako je teško provjeravati autentičnost kao i originale, no oni čine veliku većinu komunikacije u digitalnom svijetu.