Najvažnija uloga fiskalne politike u krizi je spriječiti daljnje propadanje gospodarstva i vratiti ukupnu vitalnost makroekonomije. Jedna od tehnika koje koristi većina nacionalnih vlada je prisiljavanje na povećanje ponude novca smanjenjem kamatnih stopa. Vlade također pokušavaju povećati ukupnu potrošnju, povjerenje potrošača i proizvodnju kroz fiskalnu politiku. Nacionalna vlada može privremeno smanjiti poreze i povećati vlastitu potrošnju kako bi poboljšala cjelokupno zdravlje makroekonomije, a ne financijsko zdravlje pojedinih segmenata stanovništva.
Kako bi spriječila potpuni ekonomski kolaps, nacionalna vlada će u krizi primijeniti fiskalnu politiku kako bi potaknula agregatnu potražnju. Ekonomska kriza se obično naziva teškom recesijom ili depresijom, gdje monetarna vrijednost proizvodnje gospodarstva stagnira ili naglo opada. To se obično događa zbog jaza između troškova osnovnih dobara i usluga i prosječnog dohotka potrošača, uz sposobnost poduzeća da ostvare odgovarajuće profitne marže. Kada vlada smanji kamatnu stopu koju naplaćuje bankama za posuđivanje novca, nada je da će potrošači i tvrtke biti potaknuti da osiguraju financiranje koje im je potrebno za kupnju velikih ulaznica kao što su kuće, vozila i novi objekti.
Poticanjem povećanja potrošnje obično raste prosječna potražnja za robom i uslugama. Korištenje tehnika fiskalne politike u krizi pomaže stimulirati ukupni učinak i aktivnost makroekonomije, ali ne jamči da će svaka tvrtka ili pojedinac imati koristi. Poduzećima se mogu dati porezni poticaji kako bi se otvorilo više radnih mjesta ili čak bolje plaćena radna mjesta. Privremena smanjenja potrošačkih poreza ili poticaja za kupnju određenih stvari, kao što su domovi, također bi se mogla dati kako bi se osiguralo olakšanje od financijskih opterećenja i omogućilo dodatni diskrecijski prihod.
Osim što potiče veću potrošnju potrošača, državna je potrošnja još jedan uobičajeni dio fiskalne politike u krizi. Ponekad potrošači ne troše dovoljno da izvuku makroekonomiju iz recesije, unatoč smanjenju kamatnih stopa i poreznim poticajima. Budući da se dio bruto domaćeg proizvoda (BDP) gospodarstva sastoji od državne potrošnje, ono može ulagati u nekoliko projekata, kao što su vojni eksperimenti, energetska istraživanja ili poboljšanja prometne infrastrukture. Kako bi dovršila mnoge od ovih projekata, vlada mora zaposliti vanjske izvođače, što zauzvrat otvara radna mjesta i vraća više novca u potrošački sektor.
Kako se vide rezultati korištenja fiskalne politike u krizi, potrošači i poduzeća teže stjecanju povjerenja u potencijal i zdravlje gospodarstva. Počinju postajati manje konzervativni i restriktivni u svojoj spremnosti na trošenje i ulaganje. Kako bi zadovoljili povećanu potražnju, dobavljači moraju pronaći načine za opskrbu više proizvoda i usluga, što povećava količinu novca koji cirkulira u makroekonomiji. Vlade tada mogu početi lagano podizati kamatne stope kako bi obeshrabrile visoku inflaciju i zadržale rast na optimalnoj stopi.