Komparativna prednost u trgovini je prednost koju jedna zemlja ima u odnosu na drugu u proizvodnji određene robe ili usluge. Ova prednost može doći zbog infrastrukture zemlje, radne snage, tehnologije ili inovacija ili prirodnih resursa. Korištenje komparativne prednosti u trgovini zahtijeva da zemlje ulože većinu svojih napora u proizvodnju onih dobara u kojima posjeduju komparativnu prednost. Kontrast ovoga je da bi zemlje trebale pokušati uvoziti onu robu koja za njih predstavlja komparativnu nepogodnost, stvarajući tako povoljnu situaciju za sve nacije koje sudjeluju u vanjskoj trgovini.
Trgovina među narodima oduvijek je bila veliki dio globalne ekonomije. To je još više slučaj u modernim vremenima, s obzirom na impresivan napredak u transportu i komunikaciji koji je tehnologija priuštila. Svaka zemlja na svijetu ima specifične proizvode koje je u stanju proizvesti po visokoj stopi i niskoj cijeni u odnosu na druge nacije. Ova činjenica je ono što pokreće pojam komparativne prednosti u trgovini.
Kao primjer kako se očituje komparativna prednost u trgovini, zamislite dvije zemlje koje se bave proizvodnjom automobila. Zemlja A proizvodi automobile već dugo vremena, a implementirali su razna tehnološka dostignuća koja im omogućuju proizvodnju automobila po niskoj cijeni. Nasuprot tome, automobilska industrija u zemlji B tek počinje, a kao rezultat toga, ni radna snaga ni raspoloživi sirovi materijali nisu pogodni za proizvodnju na visokoj razini.
U ovom slučaju, za zemlju A ima smisla staviti veliki dio svojih resursa iza proizvodnje automobila. Zemlja A također bi se trebala usredotočiti na izvoz automobila u zemlje poput zemlje B koje nemaju kapacitete za njihovu proizvodnju na velikim razinama. S druge strane, Država B gubi napore pokušavajući proizvesti automobile na visokoj razini. Umjesto toga, koncept komparativne prednosti u trgovini pretpostavlja da bi se ova zemlja trebala koncentrirati na onu robu za koju je bolje opremljena.
Svaka zemlja koja koristi komparativnu prednost u trgovini za izvoz robe također bi trebala biti spremna uvoziti onu robu gdje joj nedostaje prednost. Uložiti novac u proizvodnju one robe u kojoj je prednost znači preuzeti oportunitetni trošak te dodatne proizvodnje. Ovaj oportunitetni trošak je vrijedan truda, budući da dotična zemlja općenito može ubirati plodove izvoza koji prodaje u druge zemlje. S ovim sustavom na mjestu, moguće je da svi trgovinski partneri u svakom trenutku igraju na svoje prednosti, ublažavaju svoje slabosti i imaju koristi od međunarodne trgovine.