Narcizam je širok pojam koji se koristi za opisivanje niza različitih, ali povezanih psiholoških fenomena i stanja koji se odnose na samoljublje i samopoštovanje ili, češće, na opsjednutost sobom i pretjeranu samovažnost. Prema nekim psihološkim teorijama, ponajprije psihoanalizi Sigmunda Freuda, određeni stupanj narcizma nužan je za zdrav psihološki razvoj. Pojedinac koji posjeduje pretjerani osjećaj vlastite vrijednosti, koji se često naziva “narcisistom”, često nije u stanju podnijeti kritiku ili percipirane napade na vlastitu vrijednost. Takav pojedinac može postati ljut zbog takvih percipiranih napada i stoga može djelovati u znak osvete. Stoga su narcizam i osveta često usko povezani jer percipirani napad na vrijednost narcisa može dovesti do čina osvete.
Odnos između osvete i narcizma je složen jer se osobnosti narcisoidnih pojedinaca mogu drastično razlikovati. Jedan pojedinac može biti uvrijeđen i može tražiti osvetu zbog geste ili riječi koja nije bila ni zamišljena kao kritika ili napad, dok druga može samo osvetnički odgovoriti na izravnu kritiku, konstruktivnu ili drugu. Odnos između narcizma i osvete također može varirati u smislu metoda koje se koriste za osvetu. Neki jednostavno mogu pokušati obezvrijediti postignuća ili društveno potkopati percipiranog napadača, dok drugi mogu pobjesniti i pokušati fizički naštetiti “napadaču”.
Niz različitih psiholoških teorija daju moguća objašnjenja za povezanost narcizma i ponašanja u potrazi za osvetom. Freud je, na primjer, tvrdio da su različite rane traume u seksualnom razvoju u djetinjstvu odgovorne za narcisoidne osobnosti koje bi mogle dovesti do osjećaja potrebe za osvetom za uočene nepravde. Druge teorije narcizma i osvete temelje se na narcisoidnoj potrebi da što više kontrolira svoje vanjsko okruženje. Osveta je usmjerena na one koji pokušavaju uzurpirati tu kontrolu i može se smatrati pokušajem ponovnog uspostavljanja kontrole.
Narcizam i osvetničko ponašanje utemeljeno na narcizmu imaju tendenciju razvijanja iz različitih aspekata djetetova odgoja. Djeca čiji su ih roditelji pretjerano hvalili čak i za trivijalna postignuća, na primjer, sklona su lošem podnošenju kritike i čak mogu loše reagirati na uočeni nedostatak pohvale. Djeca koja, s druge strane, primaju stalnu oštru kritiku, također će teško podnijeti kritiku kao odrasla osoba i vjerojatno će napade percipirati u usputnim komentarima ili čak u komplimentima. Takve osobe mogu koristiti osvetu kao alat za ponovno uspostavljanje vlastite vrijednosti i ponovno uspostavljanje kontrole nad svojim okruženjem.