Osnovna veza između opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OCD) i anksioznosti je da su oba klasificirana kao anksiozni poremećaji. U većine ljudi neugodni osjećaji poput nervoze, napetosti ili straha prolaze nakon određenog vremena. Za osobe s anksioznim poremećajima ovi osjećaji postaju trajni i mogu otežati društvene situacije ili svakodnevne zadatke. Kod ljudi koji pate od OKP-a, misli s kojima se većina ljudi ne bi zadržavala, poput straha od klica, postaju uobičajene i iscrpljujuće. OKP i anksioznost su slični po tome što misli koje stvaraju tjeskobu postaju trajne i uzrokuju pretjeranu zabrinutost ili kompulzivno ponašanje.
Anksiozni poremećaj je krovni pojam koji uključuje panični poremećaj, u kojem se javljaju napadi panike, i fobije. “Anksioznost” se obično odnosi na generalizirani anksiozni poremećaj. Ljudi koji pate od generaliziranog anksioznog poremećaja mogu se pretjerano brinuti o zdravlju svog srca, disanja ili sigurnosti svoje djece, na primjer. Koncentracija može postati otežana, mišići postaju napeti, a mogu se, između ostalog, pojaviti i poteškoće sa spavanjem.
OKP se odnosi na opsesivne misli i kompulzivne radnje. Primjeri opsesivnih misli uključuju provjeru i ponovnu provjeru je li štednjak isključen, jesu li vrata zaključana ili jesu li ruke dovoljno čiste. Oboljeli razvijaju kompulzivna ponašanja poput pretjeranog pranja ruku i rituale poput provjeravanja brava na vratima iznova i iznova.
Budući da se i OKP i anksioznost javljaju na spektru ili ljestvici anksioznog poremećaja, pojavile su se različite ideje za njihovo objašnjenje u isto vrijeme. Rani psihoanalitičari su izvor OKP-a i tjeskobe tražili u iskustvima iz djetinjstva. Danas psiholozi obično objašnjavaju OKP i anksioznost jednim od dva gledišta ili kombinacijom. Ti stavovi su da OKP i anksioznost proizlaze ili iz biološkog porijekla, obično u mozgu, ili iz mehanizma učenja koji jača misli koje uzrokuju anksioznost.
Oni koji podržavaju metodu učenja pretpostavljaju da povećana pozornost na tjeskobne misli također povećava pažnju koju ljudi posvećuju događajima koji izazivaju anksioznost. Na primjer, netko tko razmišlja o svim lošim stvarima koje bi se mogle dogoditi u društvenoj situaciji prije nego što se dogodi, a zatim razmišlja o događaju nakon što on završi, mogla bi imati veću vjerojatnost da će razviti socijalnu anksioznost. Slično tome, stalno razmišljanje o bolestima koje klice mogu uzrokovati, a zatim pranje ruku kako bi se ublažio stres, vjerojatno će ojačati i misli i ponašanje. Drugi traže ulogu određenih dijelova mozga i moždanih kemikalija u OKP-u i tjeskobi.
Liječenje OKP i anksioznosti donekle je slično. Lijekovi se mogu propisati; neki antidepresivi mogu pomoći osobama koje pate od bilo kojeg poremećaja. Kognitivno-bihevioralna terapija, korisna za oba poremećaja, namijenjena je pomoći oboljelima da promijene svoje misli i stavove bez previše fokusiranja na uzrok. U osnovi se sastoji od pomaganja osobama s OKP-om i tjeskobom da nauče kontrolirati svoje odgovore na stresne misli, što im omogućuje više slobode u njihovim postupcima.