Bipolarni poremećaj i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) vrlo su različiti poremećaji mentalnog zdravlja i razlikuju se u smislu dijagnoze, liječenja i prikazanih simptoma. Jedna osoba može oboljeti od oba poremećaja, iako ne postoji potrebna korelacija između njih. Međutim, postoje neke sličnosti između PTSP-a i bipolarnog poremećaja.
Kod oba ova poremećaja javljaju se promjene raspoloženja. Osoba s PTSP-om može patiti od depresije i tjeskobe, od kojih oba rezultiraju promjenama raspoloženja, dok osoba s bipolarnim poremećajem varira između manije – povišenog i pretjerano pozitivnog raspoloženja – i depresivnog raspoloženja, često bez vidljivog razloga zbog kemijske neravnoteže. na poremećaj. Kod PTSP-a, koji je rezultat doživljavanja neke vrste traume, bilo fizičke ili emocionalne, promjene raspoloženja mogu biti povezane s podražajima koji osobu koja pati od PTSP-a podsjeća na traumu koju je doživjela. Osobe s bilo kojim od ovih poremećaja mogu doživjeti normalno raspoloženje i ugodne međuljudske interakcije u trenucima kada simptomi nisu očiti.
Može doći do povlačenja od ljudi i socijalne anksioznosti povezane s oba ova poremećaja. I PTSP i bipolarni poremećaj mogu oboljelima otežati odlične odnose s prijateljima i obitelji. Dok mnogi ljudi s bipolarnim poremećajem i PTSP-om imaju zdrave odnose, poteškoće koje proizlaze iz poremećaja mogu opteretiti njihovu interakciju s drugima. Međuljudski problemi koji se mogu pojaviti, od svađa do nesporazuma, mogu povećati vjerojatnost da se oni s bilo kojim od ovih poremećaja povuku i dožive određenu razinu socijalne anksioznosti.
Iako to nije uvijek slučaj, osobe s jednim ili oba ova poremećaja mogu sebi naštetiti na načine kao što su samoozljeđivanje – koje se također naziva rezanje – ili pokušaji samoubojstva. Osobe s PTSP-om i bipolarnim poremećajem vjerojatnije će od opće populacije pokušati ili uspješno počiniti samoubojstvo. Ako se ne liječi, bilo koji od ovih mentalnih poremećaja može uzrokovati da bolesnik želi nauditi sebi ili sebi.
I PTSP i bipolarni poremećaj mogu otežati život ako se ne dijagnosticiraju i ne liječe. Terapija je često korisna u liječenju oba ova poremećaja, dopuštajući osobama koje pate od njih da razgovaraju o emocijama i negativnim utjecajima koje su ta stanja imala na njihov osobni i profesionalni život i odnose. U nekim slučajevima može biti potrebna individualna terapija, dok obiteljska ili grupna terapija može biti korisna u drugima. Lijekovi mogu biti korisni i za ove poremećaje, jer neki lijekovi mogu pomoći u ublažavanju tjeskobe ili depresije ili smanjiti ili neutralizirati promjene raspoloženja koje prate bipolarni poremećaj.