Jedno od vodećih načela vlade je osiguravanje javnog dobra, često nudeći usluge koje se zbog razmjera ili cijene ne mogu manifestirati privatno ili pojedinačno. Administracija i upravljanje tim uslugama općenito se naziva javnom politikom. Postoji niz pitanja javne politike koja su tradicionalno važnija i kontroverznija od drugih.
Neka od najstarijih i bezvremenskih pitanja javne politike uključuju javno zdravstvo, javnu dobrobit, policiju i vatrogasnu službu te prijevoz. Rane civilizacije, poput onih u Grčkoj, Rimu i na Bliskom istoku, borile su se s pružanjem javnih usluga, poput opskrbe svježom vodom i izgradnje cesta. Te su se drevne zajednice morale ne samo pozabaviti logistikom pružanja takvih usluga, već su također morale postići konsenzus o tome kako ih platiti. To se uglavnom postizalo putem oporezivanja.
Ostala pitanja javne politike s vremenom su se razvila. Od viktorijanskog doba, postoji sve veća potražnja javnosti za kanalizacijom, komunikacijskom infrastrukturom, masovnim prijevozom i mnogim drugim uslugama koje su nastale kao rezultat tehnologije. Još jedno rastuće pitanje u 21. stoljeću je zaštita okoliša i očuvanje, posebice u pogledu energije.
U moderno doba, javna politika evoluirala je u akademsko i profesionalno područje, za koje je dostupan niz naprednih stupnjeva. Oni koji proučavaju pitanja javne politike na diplomskom studiju mogu steći magisterij i doktorat u tom području. Potom mogu ići na brojne različite karijere. Postoji i strukovna udruga za javne politike, poznata kao Udruga za analizu i upravljanje javnim politikama.
Pitanja javne politike nisu samo domena javno izabranih dužnosnika. Kako se više novca i drugih resursa posvećuje javnoj potrošnji, takozvani posebni interesi – koji se kreću od neprofitnih dobrotvornih organizacija do grupa u privatnom sektoru – lobiraju kod zakonodavaca da donesu zakone koji su korisni za njihove ciljeve. Postoje i drugi lobisti kako bi pokušali obuzdati javnu potrošnju i smanjiti poreze.
S proliferacijom Interneta i njegovih različitih oblika trenutne komunikacije, uključenost u pitanja javne politike postala je sve više demokratizirana. Zabrinuti građani mogu pristupiti mnogim istim izvorima podataka kao i zakonodavci i lobisti, te graditi pokrete za ili protiv bilo kojeg pitanja u vezi s kojim snažno misle. Dok je nekoć rasprava o javnoj politici bila ograničena samo na vladajuću klasu, sada je moguće da praktički svatko sa svojim mišljenjem odvagne i pomogne u oblikovanju rezultata.