Koja su osnovna pravila za potrošnju na kampanju u SAD-u?

Osnovna pravila za trošenje političkih kampanja u SAD-u prvenstveno su izvučena iz Federalnog zakona o izbornoj kampanji (FECA). FECA datira iz ranih 1970-ih. Izmijenjen je 2002. donošenjem Zakona o reformi dvostranačke kampanje (BCRA), poznatog i kao McCain-Feingoldov zakon prema svojim sponzorima. Prema ovim statutima, opća pravila za trošenje kampanja u SAD-u podijeljena su u tri kategorije: doprinosi, rashodi i objave.

Najčešće priznato pravilo odnosi se na ograničenja doprinosa kampanji. FECA daje ograničenja o tome što osoba ili grupa može doprinijeti političkom kandidatu, odboru za političku akciju (PAC) ili stranačkom odboru. Te se granice doprinosa prilagođavaju svaki izborni ciklus kako bi se pratila inflacija. Na primjer, u izbornom ciklusu 2009.-2010., osoba je mogla legalno dati do 2,400 američkih dolara (USD) kandidatu ili njegovom odboru kandidata. Ova osoba bi također mogla pridonijeti do 30,400 USD svom nacionalnom stranačkom odboru svake kalendarske godine.

Državni, državni i određeni lokalni stranački odbori dobivaju dopuštenje da doprinose sredstvima svom izabranom saveznom kandidatu sve dok su u skladu s FECA ograničenjima doprinosa. Nacionalni stranački odbor može dati doprinos do 5,000 USD svakom odboru kandidata ili kandidata tijekom izbora. Ovo ograničenje doprinosa nije prilagođeno inflaciji. Nijedna osoba ili organizacija ne može dati doprinos u ime druge osobe. Štoviše, ne mogu dati niti jedan novčani doprinos od 100 USD ili više.

U određenim okolnostima, FECA u potpunosti zabranjuje doprinose. Zakon zabranjuje sve doprinose ili izdatke savezne kampanje od strane radničkih organizacija, korporacija, izvođača iz američke vlade i stranih državljana. Osim toga, FECA zabranjuje nacionalnim bankama, stranim državljanima i saveznim tvrtkama da daju doprinose ili izdatke za državne ili lokalne izborne kampanje. Donošenjem BCRA-e zabranjeni su prilozi od mekog novca nacionalnim političkim strankama. Prilozi od mekog novca su neregulirani doprinosi nezavisnih organizacija koje nisu povezane s kampanjom niti jednog kandidata.

Za neovisne izdatke vrijede različita pravila. Savezni izborni zakon dopušta osobi ili skupini kao što je PAC da izvrši onoliko neovisnih troškova koliko želi. Neovisni rashodi postoje kada organizacije ili ljudi osiguravaju sredstva za komunikaciju u kampanji, kao što je televizijsko oglašavanje, koja poziva na izbor ili poraz određenog kandidata i koja je neovisna o kampanji tog kandidata. Iako nema ograničenja za ovu potrošnju, postoji zahtjev za otkrivanjem podataka. Organizacija ili osoba moraju prijaviti postojanje neovisnog izdatka i izvor novca.

Početkom 2010. godine Vrhovni sud SAD-a saslušao je slučaj Citizens United protiv Savezne izborne komisije. U ovom slučaju, sud je smatrao da, zbog slobode govora, zakoni o potrošnji na kampanju kakvi su postojali u to vrijeme ne mogu zabraniti korporaciji ili radničkom sindikatu financiranje neovisnog političkog emitiranja povezanog s saveznim izborima. Štoviše, kao primjer drugog oblika neovisnog trošenja, državni i lokalni odbori mogu uliti neograničene količine novca u aktivnosti na lokalnom nivou kao što su akcije birača u znak podrške svom kandidatu.
Iako je korporacijama i radničkim sindikatima zabranjeno davati doprinose ili izdatke u saveznoj političkoj kampanji, oni mogu osnovati vlastite PAC-ove. Ovi PAC-ovi mogu prikupljati sredstva od ograničene skupine ljudi, a zatim koristiti prikupljena sredstva za potporu određenim političkim kampanjama ili odborima. Osim podrške tim PAC-ovima, korporacijama i radničkim sindikatima dopuštene su i druge aktivnosti vezane uz savezne izbore, uz određena ograničenja.

Konačno, u skladu s FECA, skupine uključujući PAC; nacionalne, državne i pojedine lokalne političke stranke; a odbori kandidata su dužni objaviti rezultate svojih saveznih kampanja prikupljanja sredstava i napora da troše kampanju. Te organizacije moraju otkriti imena svih osoba koje im daju više od 200 USD u bilo kojem izbornom razdoblju. Također moraju otkriti sve troškove bilo kojoj osobi ili dobavljaču koji premašuju 200 USD.