2009. godine predstavnici 17 različitih zemalja sastali su se u Rotterdamu, Nizozemska, kako bi razgovarali o stvaranju i provedbi jedinstvenih pravila o otpremi i ugovaranju za pomorsku trgovinu. Rezultat tog sastanka bio je dokument poznat kao “Rotterdamska pravila”. Rotterdamska pravila usko se temelje na Konvenciji Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnom prijevozu robe u cijelosti ili djelomično morem, ugovoru Ujedinjenih naroda koji je samo sporadično ratificiran. Više od 20 zemalja obećalo je provedbu Rotterdamskih pravila, a Španjolska je prva donijela zakone koji su stupili na snagu početkom 2011.
Primarni cilj Rotterdamskih pravila je stvoriti jedinstveni skup standarda za sve sudionike u međunarodnoj trgovini morem. Međunarodno pravo na mjestima se dotiče pomorskih transakcija, ali svaka zemlja ima svoje tumačenje međunarodnih standarda. Nadalje, ne postoji jedinstveni zakon mora. Sporovi u međunarodnim vodama ili ugovori osporeni u jednoj zemlji, ali sastavljeni u drugoj, često potaknu prekogranične sudske bitke za čije rješavanje mogu potrajati mjeseci ili čak godine. Kako pomorski transport čini vrlo važan dio međunarodne trgovine, i pošiljatelji i kupci imaju interes za postavljanje univerzalno primjenjivih i provedivih standarda.
Jedna od primarnih značajki Rotterdamskih pravila je kodeks ponašanja koji regulira “prijevoz robe morem”. Kodeks utvrđuje prihvatljive ugovorne uvjete za većinu morskih ili djelomično morskih ugovora o otpremi, zahtjeve za plovnost plovila i minimalne kvalifikacije palubnog osoblja i transportnog osoblja, između ostalog. On nalaže određene zajedničke forume za rješavanje sporova i unaprijed određuje pravne obveze za čitav niz mogućih scenarija sukoba. Ugrađene su i posebne odredbe za elektroničke ugovore i metode e-trgovine.
Velik dio sadržaja Rotterdamskih pravila posuđen je izravno iz Konvencije UN-a o ugovorima o međunarodnom prijevozu robe u cijelosti ili djelomično morem, a nakon sastanka u Rotterdamu 2009., smatralo se da je ta konvencija u cijelosti uvrštena u nova pravila. Domaćin sastanka u Rotterdamu bila je Komisija UN-a za međunarodno trgovinsko pravo djelomično kao način da se podigne svijest i potpora Konvenciji. Sastanku su prisustvovali predstavnici većine svjetskih pomorskih sila, a većina je potpisala pravila ili u Rotterdamu, ili kasnije putem opunomoćenika.
Međutim, sami potpisi ne čine sporazum obvezujućim. Ugovori, za razliku od zakona, ne stupaju automatski na snagu. Potpis neke zemlje na ugovornom sporazumu u biti je zavjet te zemlje da će provoditi odredbe ugovora na nacionalnoj razini, obično dodavanjem postojećim nacionalnim zakonima. Provedba na nacionalnoj razini poznata je kao ratifikacija.
Ratifikacija može potrajati nekoliko godina, ovisno o uključenim zakonodavnim procesima. Ratifikacija Rotterdamskih pravila nije se pokazala drugačije. Iako se ceremonija potpisivanja u Rotterdamu dogodila krajem 2009., Španjolska je postala prva potpisnica koja je ratificirala sporazum sa zakonima koji su stupili na snagu u siječnju 2011.