Olovo, atomski broj 82 u periodnom sustavu, je metalni element s kemijskim simbolom Pb, što znači plumbum, latinski naziv za element. To je mekan, savitljiv metal koji je svježe rezan srebrno-bijele boje, ali na zraku brzo poprimi dosadno sivi izgled zbog stvaranja sloja oksida. Iako se povremeno nalazi u svom elementarnom stanju, glavna olovna ruda je galenit, ili olovni sulfid (PbS); ostale olovne rude uključuju cerusit — olovni karbonat (PbCO3) — i anglezit — olovni sulfat (PbSO4). Povijesno gledano, kemijska i fizička svojstva olova su ga učinila vrlo korisnim elementom, ali od kasnog 20. stoljeća njegova se upotreba smanjila zbog njegove toksičnosti. Olovo, međutim, još uvijek ima brojne važne primjene – na primjer u olovno-kiselinskim baterijama, za zaštitu od zračenja i kao fleksibilan, elastičan krovni materijal.
Metal se topi na 622.4 °F (328 °C) i vrije na 3,164 °F (1,740 °C). Četiri stabilna izotopa olova krajnji su produkti raspada raznih prirodnih radioaktivnih elemenata, kao što su uran i torij, kroz niz koraka. Olovo je najteži stabilni element, razlika koja je nekada pripadala bizmutu – elementu broj 83 – dok se nije pokazalo da je vrlo malo radioaktivan. Jedno od najvažnijih fizikalnih svojstava olova je njegova sposobnost da apsorbira visokofrekventno elektromagnetsko zračenje, kao što su x-zrake i gama-zrake. To je zbog njegove velike gustoće i velikog broja elektrona u olovnom atomu.
Olovo pripada istoj skupini kao ugljik, silicij, germanij i kositar. Ovi elementi postaju metalnijeg karaktera s povećanjem atomske težine, i dok kemijska svojstva olova imaju neku sličnost s onima ostalih članova skupine, kemijski je najsličnija metalu, kositru. U svojim spojevima olovo obično ima oksidacijsko stanje +2, što znači da donira dva elektrona drugim atomima ili molekulama. Rjeđe, može imati oksidacijsko stanje od +4.
Metal se spaja s kisikom u nekoliko oksida. “Crveno olovo”, nastalo zagrijavanjem olova u zraku, ima formulu Pb3O4, ali se smatra da je spoj olovnog oksida (PbO) i olovnog dioksida (PbO2). Olovni oksid, također poznat kao litarge, nastaje kada se metal jako zagrije na zraku i može poprimiti oblik žutog praha ili crvenog kristalnog materijala.
“Bijelo olovo” je bazični olovni karbonat (2PbCO3·Pb(OH)2). Ranije se široko koristio u bojama zbog svoje jake bijele boje prije nego što ga je uvelike zamijenio netoksični titan dioksid. Osim njegove toksičnosti, problem s bijelim olovom bio je u tome što je sklono sporo reagirati s tragovima sumporovodika (H2S) u zraku da nastane crni olovni sulfid. Ovo je dobar test za H2S, ali je značilo da će stare slike s vremenom potamniti.
Olovo je otporno na koroziju od strane većine kiselina, zbog činjenice da je većina soli olova slabo ili nimalo topiva u vodi i tvori sloj koji štiti olovo od daljnjeg djelovanja. Međutim, on će reagirati s octenom i dušičnom kiselinom, budući da su soli nastale tim reakcijama – olovni acetat i olovni nitrat – vrlo topljive. Olovo reagira s “tvrdom” vodom da nastane netopivi bazični olovni karbonat, ali tvori topive spojeve s mekom vodom, što znači da olovne vodovodne cijevi predstavljaju veći rizik od trovanja olovom u područjima s mekim vodama.
Vjerojatno najpoznatije od svojstava olova je njegova toksičnost. Slučajevi akutnog trovanja olovom rijetki su, ali to je kumulativni otrov, a kronična izloženost niskim razinama olova može dovesti do niza ozbiljnih simptoma. Deaktivira enzime koji proizvode hemoglobin, što dovodi do nakupljanja kemikalije prekursora – to može paralizirati crijeva, rezultirati zatvorom i bolovima u trbuhu te uzrokovati nakupljanje tekućine u mozgu, uzrokujući glavobolje. Tijekom duljeg razdoblja uzrokuje anemiju i neurološke probleme.
Kronično trovanje olovom predstavljalo je značajan problem zbog raširene uporabe olova u aplikacijama koje su mu omogućile ulazak u okoliš. Na primjer, metalno olovo se ranije koristilo u vodovodnim cijevima, a olovni spojevi korišteni su u bojama. Ova uporaba je ukinuta u većini zemalja, a olovne cijevi zamijenjene su netoksičnim alternativama. Najveći izvor olova u okolišu bio je spoj tetraetil olova, koji je dodan u benzin kako bi se postiglo glatko izgaranje. Zbog zabrinutosti o zdravstvenim učincima olova u okolišu, posebno na djecu u urbanim sredinama, olovni benzin je također postupno ukinut u mnogim zemljama.